PRAVO NA RAD: PREMA PUNOJ ZAPOSLENOSTI

Od 22. do 26. travnja održano je u Vatikanu Treće plenarno zasjedanje Papinske Akademije društvenih znanosti. Na zasjedanju je sudjelovalo 30 akademika iz cijelog svijeta od kojih je svaki specijaliziran u jednoj ili dvije temeljne društvene znanosti.

Akademiju društvenih znanosti u siječnju 1994. osnovao je papa Ivan Pavao II. sa svrhom unapređivanja studija i napretka društvenih, gospodarskih, političkih i pravnih znanosti na način da Crkvi pruži prikladnije smjernice u proučavanju i razvoju njezina društvenog nauka. Već na svom prvom zasjedanju Akademija je utvrdila da će na svojim zasjedanjima obrađivati tri široka područja: I) rad i zaposlenje; II) demokracija i III) solidarnost između naraštaja i socijalne države.
Tema ovogodišnjega plenarnog zasjedanja – “Pravo na rad: Prema punoj zaposlenosti” – predstavlja nastavak i produbljenje pitanja rada koje je već obrađivano na Drugome plenarnom zasjedanju održanom u ožujku 1996, te je stoga programska komisija koja je izradila program zasjedanja u njemu upravo nastojala predstaviti prinose koji će služiti upotpunjenju već postojećih smjernica. Nisu ocjenjivana samo moguća produbljenja društvenog nauka u odnosu na trenutne uvjete rada i na mogućnosti politike rada i zaposlenosti već je također ove godine uzeto u obzir i pravo na rad.
Namjera je Akademije nadvladati proturječnosti između prava na temeljne slobode, zakonski zajamčene svakom pojedincu, i prava na dostojanstvo i samim tim i na rad, čije ispunjenje može biti samo rezultat, često nesiguran, djelovanja institucija i društvenih politika. Papa Ivan Pavao II. podsjetio je da su prava na slobodu bila “nadahnuta primjerom onih koji su na sebe preuzeli rizik slobode” te je pozvao naše suvremenike da na sebe preuzmu “rizik solidarnosti” sa ciljem da se svim ljudskim bićima zajamči poštivanje njihova dostojanstva. Taj je poziv na posebni način upućen stručnjacima na području različitih društvenih znanosti koji su najpozvaniji da otvore nove vidike. To se odnosi kako na zauzimanje za one društvene slojeve koji su tradicionalno najviše pogođeni u svom dostojanstvu od strane ostalih slojeva, tako i na smanjenje nezaposlenosti kao uzrokom sveopćeg trpljenja.
Akademija posebno proučava rad žena, koje su označene svojim majčinskim obavezama i profesionalnom odgovornošću. Upravo njima Akademija posvećuje posebnu pozornost kada progovara o pitanju radnog vremena i organizacijskim i razvojnim mogućnostima njegova usklađivanja, kada pokazuje posebno zanimanje za društvo službi, te kada razmatra djelatnosti dobrovoljnog rada i mogućnosti njegova plaćanja. Nadalje je ocjenjivano američko iskustvo glede pozitivne diskriminacije u prilog u tijeku povijesti oštećenih društvenih slojeva.
Veliku pozornost Akademija također posvećuje novim izazovima koje tehnološki izumi, globalizacija i nezaposlenost predstavljaju za svijet rada. Čini se da pojedinci sve češće prihvaćaju činjenicu da svi ti izazovi uključuju promjene prethodnih normi i običaja. Ali pozornost za solidarnost i za sudjelovanje radnika u odlučujućim procesima, čini se da isključuju neke oblike prilagodljivosti. Stoga Akademija namjerava iz bližega proučavati načine pomirenja novih zahtjeva s načelima crkvenoga društvenog nauka. Unatoč tomu što priznaje pravo državnim vlastima da ponovno ocijene pravila, u smislu njihova ispravljanja ili čak ukidanja, Akademija nastoji pomno preispitati razvoje koji taj proces može prouzročiti na način da Crkvi pruži oruđa za bolje formuliranje njezine poruke. Akademija proučava i djelovanje sindikalnih organizacija. Na kraju si postavlja pitanje o novoj kulturi rada koja bi bila najprikladnija u trenutku u kojem stari načini društvenih integracija putem rada gube na važnosti. (sa)
1