SAV LJUDSKI ROD – JEDNA JEDINSTVENA RASA

U povodu 21. ožujka Dana borbe protiv rasizma i Europske godine borbe protiv rasizma, talijanska novinska agencija SIR objavila je pregled i sažeti prikaz najvažnijih dokumenata Katoličke Crkve u kojima se obrađuje pitanje nastanka i širenja rasizma te njegovi mnogostruki oblici.

Već g. 1537. papa Pavao III. u jednoj buli osuđuje “rasizam koji se širi susretom misionara i konkvistadora s novim narodima”. “Neprijatelj ljudskog roda nagovorio je svoje pratioce da u svijetu prošire mišljenje da stanovnici Zapadne Indije i australskog kontinenta moraju biti tretirani kao životinje i korišteni na našu službu pod izgovorom da nisu dionici naše vjere i nisu sposobni da je prihvate. Mi, nedostojni namjesnik Isusa Krista, vidimo u Indijancima istinske ljude koji ne samo da su sposobni prihvatiti kršćansku vjeru već i njome odišu”, pisao je tada papa Pavao III. Nakon papa Pavla III. i Aleksandra VII. u sljedećem stoljeću preporučuje, ponajprije apostolskim vikarima u Kini, da poštuju kulturna nasljeđa naroda u misijskim zemljama.
20.stoljeće i nacionalistički mit o “izabranoj rasi”
U 20. stoljeću kada je došlo do naglog širenja nacionalizma koji će se preobraziti u mit o “izabranoj rasi” Crkva nastoji reagirati protiv imperijalističkih težnji kapitalističkih država hranjenih rasnom diskriminacijom. Iz toga je razdoblja apostolska pobudnica pape Benedikta XV. “Quo efficacius” sadržana u enciklici “Maximum illud”. Pio XI. enciklikom “Mit brennender sorge” iz g. 1937. u kojoj se osvrnuo na prilike Crkve u Njemačkoj, osuđuje “idolatriju rasizma” i ponovno potvrđuje načelo da je “sav ljudski rod jedna jedinstvena rasa”. Njemački biskupi pred sve većim širenjem rasističke ideologije nacizma g. 1938. objavljuju pastoralne smjernice za svoje svećenike. U njima se potvrđuje da “u Crkvi ne postoji bitna razlika između naroda i naroda, rase i rase”.
Crkva poštuje posebne značajke svakog naroda
Pio XII. u svojoj prvoj enciklici “Summi pontificiatus” g. 1939. poziva na poštivanje svih kultura. “Crkva Kristova”, piše papa Pio XII, “ne može ne poštivati posebne značajke koji svaki narod ljubomornom pobožnošću i razumljivim ponosom čuva i shvaća kao dragocjenu baštinu”. Drugim vatikanskim saborom započinje niz dokumenata u kojima se oštro osuđuje rasizam, antisemitizam i zaziranje od stranaca (ksenofobija). U koncilskom dekretu “Nostra aetate” ustvrđeno je da Crkva “osuđuje svaku mržnju, progone i sve izražaje antisemitizma i ksenofobije usmjerenih protiv Židova u svakom vremenu i od bilo koga”, dok se u pastoralnoj konstituciji “Gaudium et spes” jasno ističe da “svaka diskriminacija u temeljnim pravima osobe na društvenom ili kulturnom polju, ili zbog spola, rase, boje kože, društvenog položaja jezika ili religije mora se prevladati i ukloniti jer se protivi Božjoj nakani” (GS br. 29).
Pavao VI, enciklikom “Populorum progressio” potvrđuje načela izražena u “Gaudium et spes” i 1. svibnja 1969. potpisuje Međunarodnu konvenciju o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije. G. 1973. Sveta Stolica izražava punu potporu “Desetgodišnjoj borbi protiv rasne diskriminacije” (1973-1983) predložene od Organizacije Ujedinjenih Naroda.
No, možda najveći prilog borbi protiv rasizma dao je današnji Papa. U kolovozu 1985, prije nego što će krenuti na svoje treće putovanje po Africi, papa Wojtyla tvrdi: “naše odbacivanje svake rasne diskriminacije uvjereno je i potpuno. Ono se temelji na svijesti o zajedničkom dostojanstvu svakog čovjeka”.
Sedam suvremenih oblika rasizma
Godine 1988. izlazi dokument “Crkva pred rasizmom. Za bratskije društvo”, a objavilo ga je Papinsko vijeće “Justitia et Pax”. Poticaj za njegovo objavljivanje dao je sam papa Ivan Pavao II, a potpisali su ga predsjednik tog vijeća kardinal Etchegaray te potpredsjednik mons. Mejia. U dokumentu se na više od četrdeset stranica oštro osuđuje svaki oblik rasizma te se prepoznaje i definira sedam suvremenih oblika rasizma: etnocentrizam i plemenski sukobi; socijalni rasizam; spontani rasizam; antisemitski rasizam; eugenetski rasizam, vjerski rasizam te apartheid.
Sljedeće godine, prigodom obilježavanja Dana borbe protiv rasne diskriminacije Ivan Pavao II. ponovno potvrđuje da je “rasna diskriminacija u potpunosti neprihvatljiva. Razlogom je zebnji vidjeti kako u različitim zemljama svijeta dolazi do novog izbijanja bolnih epizoda rasne netrpeljivosti”. 9. listopada 1992. stalni promatrač Svete Stolice pri OUN-u Renato Martino održao je predavanje na Trećem generalnom zasjedanju OUN-a o “Eliminaciji rasizma i o rasnoj diskriminaciji”. 7. travnja 1994. obraćajući se predstavnicima židovskih zajednica u Vatikanu Ivan Pavao II. je istaknuo da se “u sadašnjem trenutku, nažalost, događaju nove i brojne manifestacije antisemitizma, ksenofobije i rasne mržnje koje su bili uzrocima nezamislivih zločina. Čovječanstvo ne može dopustiti da se to ponovno dogodi”. I u svojoj poruci za prošlogodišnji Dan borbe protiv rasne diskriminacije Sveti je Otac preporučio je da treba “bdjeti kako ne bi došlo do ponovnog pojavljivanja oblika neorasizma ili ksenofobije”. (sa)

2

1