Draga braćo i sestre, dobar dan!
Sveto pismo nam predstavlja Boga kao beskrajno milosrđe, ali također kao savršenu pravednost. Kako pomiriti to dvoje? Kako povezati u jedno stvarnost milosrđa i zahtjeve pravednosti? Moglo bi se činiti da su to dvije stvarnosti koje se suprotstavljaju; zapravo nije tako, jer upravo Božje milosrđe dovodi do ispunjenja prave pravednosti. Ali o kojoj pravednosti je riječ?

Ako pomislimo na provođenje pravde zakonskim putem, vidimo da se onaj tko se smatra žrtvom neke nepravde obraća sucu na sudu i traži da se zadovolji pravda. Radi se o razdiobnoj (ili distributivnoj) pravednosti, kojom se određuje kazna krivcu, prema načelu da se svakome mora dati ono što mu pripada. Kao što se kaže u Knjizi Mudrih izreka: “Tko je čvrst u pravednosti, ide u život, a tko za zlom trči, na smrt mu je” (11, 19). Isus također o tome govori u prispodobi o udovici koja je uporno išla sucu i molila ga: “Obrani me od mog tužitelja” (Lk 18, 3).

Taj put međutim ne dovodi još do prave pravednosti jer zapravo ne pobjeđuje zlo, već ga jednostavno obuzdava. Međutim, zlo se može pobijediti jedino tako da se na njega odgovori dobrom.
Evo dakle drugog načina činjenja pravde kojeg nam Biblija predstavlja kao glavni put koji treba slijediti. Riječ je o postupku u kojem se izbjegava utjecanje sudu i koji predviđa da se žrtva obraća izravno krivcu i pozove ga na obraćenje, pomažući mu da shvati da čini zlo, apelirajući na njegovu savjest. Na taj način, konačno priznavši svoju pogrešku i prepoznavši nepravdu koju je učinio, on se može otvoriti opraštanju koje mu oštećena strana pruža. I to je lijepo: pošto se osvjedoči da je ono što je učinio loše, srce se otvara opraštanju, koje mu se nudi. To je način rješavanja sporova u obitelji, u odnosima među supružnicima ili između roditelja i djece, gdje povrijeđeni ljubi krivca i želi sačuvati odnos koji ga povezuje s njim. Ne smije se prekidati taj odnos, tu vezu.

Sigurno da je to težak put. To traži da onaj koji je pretrpio nepravdu bude spreman oprostiti i želi spasenje i dobro onoga koji ga je povrijedio. Ali jedino tako pravda može trijumfirati, jer, ako krivac prizna učinjeno zlo i prestane ga činiti, zla više nema, a onaj koji je bio nepravedan postaje pravedan, jer mu je oprošteno i pomoglo mu se da pronađe put dobra. A tu dolazi upravo do izražaja opraštanje, milosrđe.
Bog tako postupa prema nama grešnicima. Gospodin nam neprestano nudi svoje oproštenje i pomaže nam prihvatiti ga i postati svjesni svoga zla kako bismo ga se mogli osloboditi. Jer Bog ne želi našu osudu, već naše spasenje. Bog ne želi ničiju osudu! Neki bi me od vas mogli pitati: “Ali, oče, zar Pilat nije zaslužio osudu? Zar je Bog nije želio?” – Ne! Bog je želio spasiti Pilata, pa i Judu, sve! On Gospodin milosrđa želi spasiti sve! Problem je pustiti da on uđe u srce. Sve riječi prorokâ su poziv pun zanosa i ljubavi koji traži naše obraćenje. Evo što Gospodin kaže po proroku Ezekielu: “Jer, zar je meni do toga da umre bezbožnik […] a ne da se odvrati od svojih zlih putova i da živi?” (18, 23; usp. 33, 11), to je ono što se sviđa Bogu!

I to je Božje srce, srce Oca koji ljubi i želi da njegova djeca žive u dobru i pravednosti, te stoga žive u punini i budu sretna. Srce Oca koji nadilazi naše skučeno poimanje pravednosti da nas otvori beskrajnim obzorima svoga milosrđa. Srce Oca koji s nama ne postupa po našim grijesima i ne plaća nam po našim krivnjama, kao što se kaže u Psalmu (103, 9-10). To je upravo srce oca koje želimo susresti kada ulazimo u ispovjedaonicu. Možda će nam reći nešto da nam pomogne bolje shvatiti zlo, ali u ispovjedaonicu svi idemo naći oca koji nam pomaže promijeniti život; oca koji nam daje snagu za ići dalje; oca koji nam oprašta u Božje ime. I zbog toga je služba ispovjednika veoma velika odgovornost, jer taj sin, ta kći koji dolaze tebi traže samo da nađu oca. A ti, svećeniče, koji si u ispovjedaonici, ti si tamo na mjestu Oca koji čini pravdu svojim milosrđem.