Ivan Pavao II. enciklikom "Da budu jedno" isti~e pitanje krčđanskog jedinstva

PAPINA NADA…

… zavrčiti ovo tragi~no tisuđljeđe s uzajamnim pračtanjem, usuglasivči se s novim na~inom upravljanja Crkvom. Sredičte je Petrov primat: nikakvo odricanje nego drugi na~in njegova vrčenja.

Je li Papa spreman određi se svog primata da ukloni ono čto može biti zaprekom jedinstvu krčđana? “Ne”, odgovara kardinal Edward Cassidy, predsjednik Papinskog vijeđa za jedinstvo krčđana. “Ne radi se o odricanju od Petrova primata jer bi to zna~ilo određi se Evanšelja. Mjesto toga zapo~elo je raspravljanje o tome kako ga vrčiti”.
Evo glavnog pitanja nove enciklike Ivana Pavla II. koja nosi naslov “Da budu jedno”, prema rije~ima koje je Isus uputio apostolima “da svi budu jedno”. To je prva enciklika u 30 godina nakon Koncila u kojoj je snažno naglačena tema ekumenizma i koja je objavljena mjesec dana prije službenog posjeta Vatikanu carigardskog patrijarha Bartolomeja, prvaka u pravoslavlju. Papa ju je napisao jer je obuzet nadom zavrčiti ovo tragi~no tisuđljeđe (raskol izmešu Rima i Bizanta pada zapravo u godinu 1054) s uzajamnim pračtanjem, usuglasivči se s novim na~inom upravljanja Crkvom koji neka bude vidljivi znak jedinstva.
Wojtyla ga odrešuje kao “pregolemu zadađu” kojoj se Crkve ipak ne mogu izmaknuti ako žele “istinski i djelotvorno suzbiti nastojanje svijeta da osujeti tajnu otkupljenja”.
Enciklika je upuđena svim krčđanima koji se ne prepoznaju u katoličtvu.
Ali Sveta Stolica polaže svoje nade osobito u pravoslavne. Ima zato pokazatelja. Novija Papina odluka bila je da upravo carigradskom patrijarhu povjeri razmatranja o otajstvu križnoga puta pročloga Velikog petka. Osim toga, Katoli~ka je Crkva zapo~ela s pravoslavljem mnogo rasprava na razli~itim razinama, ukupno dvanaest, zatim s anglikancima deset, dok se druge dvije inicijative dijaloga odnose na metodisti~ke i pentekostalne Crkve, a jedna na evangeli~ke Crkve.
Ivan Pavao II. ne potcjenjuje potečkođe. Osim “doktrinarnih razilaženja” tu su i “tečka nasliješena nerazumijevanja, kriva tuma~enja, predrasude jednih prema drugima”. “Tromost, razli~itost i nedovoljno mešusobno poznavanje” takošer otežavaju situaciju. Papa poziva na “zajedni~ko premičljanje bolne pročlosti i one rane koje ta pročlost, nažalost, i dalje izaziva” te se ne ustru~ava “moliti opročtenje” za ono “za čto smo odgovorni”.
Ivan Pavao II. upravo tu pokazuje svoj optimizam, snažno ustvrdivči da je “jedinstvo krčđana moguđe, pod uvjetom da ponizno priznamo da smo zgriječili protiv jedinstva i da smo svjesni nužnosti svog obrađenja”. Ali čto je duča ekumenizma? Wojtyla odgovara: “Zajedni~ka molitva” i dijalog kao “ispit savjesti”, izbjegavajuđi “potpuno svaki oblik ograni~avanja i olakog usaglačavanja”. Pozornost je osobito zaočtrena na problemu Petrova primata. Papa kaže da je spreman skrenuti raspravljanja na nove oblike vrčenja tog primata. To prvi put sve~ano ~ini u enciklici koja je mjesto gdje Papa izražava svoju službu redovitog u~iteljstva: “Uvjeren sam da s obzirom na to imam osobitu odgovornost, nadasve u utvršivanju ekumenske težnje veđeg dijela krčđanskih zajednica i saslučavči molbu koja mi je upravljena da našem oblik vrčenja primata koji se otvara novim prilikama, ne odri~uđi se nikako onog čto je bitno”.
Ipak, ta tema nije novost. Ivan Pavao II. ju je veđ izrekao g. 1987. propovijedajuđi u vatikanskoj bazilici pred patrijarhom Dimitrijem I, Bartolomejevim prethodnikom.
Primat u razno doba uvijek se razli~ito vrčio. Prije raskola izmešu Istoka i Zapada uz jednodučni pristanak Rimska je Stolica posredovala da se prevladaju nesuglasice glede vjere i stege. I danas bi trebalo biti tako, ostavljajuđi Crkvama prostora za neovisnost čto se ti~e, naprimjer, imenovanja biskupa i sveđeni~kog celibata. Papa upuđuje svoj izazov: “Ne bi li stvarno, premda nesavrčeno, zajedničtvo koje postoji mešu svima nama, moglo navesti crkvene ljude i teologe da uspostave sa mnom o tom pitanju bsratski dijalog, strpljivo, u kojem bismo se mogli saslučati bez uzaludnih rasprava, imajuđi jedino na pameti Kristovu želju za njegovu Crkvu?”.

al. bo.
Famiglia cristiana n. 24/1995.

ĐETVOROGODIćNJI DJEĐAK UMRO OD AIDSA NAKON DUGIH PATNJA

Robertino: Ganutljiva gesta ljubavi

“Počao sam prema Robertinovu krevetiđu i u njegovu pogledu pro~itao želju da odem, da se udaljim od njega. Nakon nekoliko minuta vratio sam se u sobu i shvatio da je mrtav. Prestao je trpjeti a njegovo je lice imalo izraz smirenosti”. Tako je Alfonso Sollazzo, otac dje~aka zaraženog sidom, pripovijedao o posljednjim trenucima dje~akova života.
Prije smrti, prije negoli je kona~no podlegao bolesti koja ga je izjedala, Robertino je prečutno zamolio oca da ga ostavi sama.
Je li to veo stidljivosti koji je nalagala dje~ja opreznost? Svijest o odlu~nom trenutku? Možda osobiti ~in ljubavi prema roditelju, drugu i prijatelju, koji je s njim intenzivno dijelio njegov kratki život? Suzdržljivost umiranja. Nježni pokučaj da mu pričtedi daljnju bol.
Istročen bolečđu s kojom se morao boriti od prvih mjeseci života, Robertino se gasio u svom domu u Castelvolturnu, pokrajina Caserta. Pročle godine, 30. srpnja navrčio je ~etiri godine.
Njegov je slu~aj jedan od onih koji se ne zaboravljaju. Robertino ne samo da je imao malo vremena za život nego je provodio dane i nođi bez buduđnosti, vodeđi zajedno s roditeljima bitku koja je po medicinskoj znanosti bila od po~etka izgubljena.
Svako svitanje i svaki zalaz sunca bili su za njega i njegovu obitelj cijela godičnja doba. Nečto viče od dva mjeseca bio je ~ak u komi iz koje se gotovo ~udesno izbavio. I vratio se kuđi iz bolnice 19. ožujka, upravo na Papin dan.
Robertino je prelazio s jednog bolni~kog kreveta na drugi, s jedne terapije na drugu: tečka lije~enja, poprađena strepnjom oca i majke koji se nisu htjeli predati, koji nisu nikada podlegli. Ni pred tečkim zaklju~cima da se naše neka druga pretpostavka od one koju je otac uvijek zastupao a ta je da je Robertino bio zaražen transfuzijom krvi.
Svačta se govorilo, ~ak i da je dje~ak mogao biti zamijenjen u krevetiđu nakon rošenja. Ali supruzi nisu oklijevali podvrđi se zajedno s ostalo troje djece DNA testiranju.
Obiteljsko dostojanstvo, koje je ~ak na svoj na~in izrazio i sam Robertino, nije prečuđeno jedino zbog žeši za istinom.
Dje~ak je rošen od seronegativnih roditelja, a dijagnozu Aidsa ustanovili su mu kad mu joč nije bilo ni godinu dana. Odonda je bio hospitaliziran viče puta, zbog razli~itih bolesti. O uzrocima zaraze od Aidsa, dosad nepoznatima, u tijeku je istraga koju vodi rimsko tužilačtvo.
Dje~ak se vratio kuđi pročlog ponedjeljka. Lije~nici napuljske Sveu~ilične poliklinike otpustili su ga “nakon čto su, kako tvrde, u~inili sve moguđe da ga izlije~e”.
Na Robertinovu pokopu u Castelvolturnu ganuto je mnočtvo nastojalo pokazati obitelji da nije sama u svojoj boli. Robertinovi roditelji nisu odvajali svoga pogleda od maloga bijelog lijesa.
“Djetetova smrt ne smije biti uzaludna – rekao je don Ernesto Branca, župnik župe Navječtenja – nego mora u~initi da se tako nečto viče ne dogodi. Trebamo se obvezati, makar i boređi se, da pobijedi solidarnost – dodao je sveđenik – i da se primjerena pažnja posveti vrlo tečkom problemu kojim je bilo zahvađeno i ovo dijete”.
“Smrt moga sina – tiho je govorio otac Alfonso Sollazzo – daje mi mešutim nove razloge da idem dalje. U~init đu sve da saznam istinu. Znati kako i začto se Robertino razbolio ~in je koji obvezuje: ne samo zbog pogošene obitelji, nego zbog svih.

Massimo Carrara
L’Osservatore romano, 29-30. svibnja 1995.