Đakovo, (IKA/TU) – Teološko-pastoralni seminar “Svećenik – propovjednik” u sklopu trajne formacije svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije započeo je 15. rujna u dvorani Josipa Jurja Strossmayera Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu. Pri otvorenju seminara đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić istaknuo je kako je naviještaj Božje riječi prva obveza svakoga biskupa i svećenika, a to potvrđuju i apostoli koji su prepustili posluživanje đakonima te se posvetili molitvi i propovijedi. Teme propovijedi mogu biti najrazličitije, rekao je nadbiskup, no sadržaj uvijek treba donositi cijeloga Krista i Crkvu uime koje i za koju svećenici stoje, jer je crkvena zajednica pozvana da širi i produbljuje svoju misiju. Nije samo pitanje sadržaja nego i načina propovijedi, jer u doba demokracije gdje se društvu puno toga predstavlja i različite zajednice imaju svoje ponude, ne možemo samo iznijeti ono što imamo, već moramo paziti na koji način pristupamo i iznosimo svoj nauk. Ne može se zanemariti činjenica kako se danas ne propovijeda samo vjernicima koji se nalaze u Crkvi, nego se propovijed vrlo lako prenosi i dopire i izvan crkve, rekao je mons. Srakić.

Svećenike je pozdravio i dekan KBF-a u Đakovu prof. dr. Pero Aračić, rekavši kako svećenički poziv i služba propovijedanja ističu tri segmenta koji se međusobno prožimaju. “Na prvom mjestu je osobnost prožeta duhovnošću, zdravom religioznošću i vjerom, no treba biti svjestan da je sazrijevanje u osobnosti i cjelovitosti osobnosti imperativ do kraja života”, rekao je. Kao drugi segment istaknuo je znanje i znatiželju kojom se produbljuju vidici vjere i sveukupnoga teološkoga znanja, a treća jednako važna dimenzija je umijeće prenijeti i komunicirati sadržaje drugima. Umijeće je nešto što je doista potrebno i stoga se treba pitati kako govorimo i nastupamo, jesmo li motivirani i uprežemo li sve svoje dimenzije ljudske osobnosti za prenošenje određenih vrednota, istina i kreposti, rekao je.

Program su vodili članovi Povjerenstva za organizaciju TPS-a doc. dr. Ivica Raguž i dr. Ivo Džinić, prodekan za nastavu KBF-a. Dr. Raguž istaknuo je kako je propovjedništvo uvijek goruća tema jer je prva zadaća svakoga svećenika naviještati Božju riječ odnosno biti propovjednik. “Od početka Crkve bilo je važno da se Božja riječ na pravi način propovijeda odnosno prenosi drugima – vjernicima, ali i onima koji ne vjeruju. Trajna je zadaća svećenika da promišljaju svoju zadaću te da se i kritički osvrnu na svoje vlastito propovijedanje”, rekao je. “Mi o lažnim stvarima govorimo tako kao da su istinite, a vi o istinitim i uzvišenim stvarima govorite kao da su zapravo lažne” citirao je dr. Džinić glumca Anthonyja Quinna koji je tim riječima odgovorio na pitanje kako to da glumci tako uvjerljivo prenose poruku filma, a Crkva se toliko muči da prenese pravu poruku. “Možda u tom smislu možemo govoriti o krizi propovijedanja – svjedočenja danas i baš radi toga potrebno je uvijek iznova vraćati se na prve uzore i primjere dobroga naviještanja i uvjerljivoga propovijedanja”, rekao je dr. Džinić.

U početnom predavanju “Propovjednici u Starom zavjetu” dr. Karlo Višaticki govorio je o starozavjetnim tipovima propovjednika te pojedinačnim propovjednicima. Započeo je s etimologijom same riječi “propovjednik”, a najznačajniji dio izlaganja posvetio je biblijskoj Knjizi Propovjednik davši svojevrsni uvod u tu knjigu. Istaknuo je da je Propovjednik skeptik koji postavlja pitanja o smislu života s temeljnim polazištem vjere u Boga. Predstavio je neke klasične propovjednike – proroke, ističući pojedinosti iz njihova propovjedničkog djelovanja. Spomenuo je Mojsija, Elizeja, Izaiju, Jeremiju, Amosa i Jonu, a upozorio je i na brojne anonimne mudrace i učitelje mudrosti. Dr. Višaticki izlaganje je zaključio dvostrukim značenjem riječi propovjednik u Starom zavjetu koje obuhvaća biblijsku Knjigu Propovjednik ili osobu u službi propovjednika u zajednici. U raspravi nakon izlaganja govorilo se o sadržaju starozavjetnih propovijedi te o propovjednicima kao osobama u čijoj pozadini stoji Božji poziv i njegova riječ koja propovjednika usmjerava.
Predavanje dr. Ivice Čatića “Neki naglasci u propovijedanju sv. Pavla” započelo je pretpostavkom da se Pavlovo propovijedanje može promatrati u dva smjera: homiletsko djelovanje prema Djelima apostolskim i osobne poslanice. Dr. Čatić predstavio je Pavlovo govorenje u pet susljednih cjelina, ističući tako ciljeve njegova govora. Pavao svoj auditorij ne opterećuje bespotrebno, uvijek je usmjeren na ono bitno, od bitnih načela ne odstupa ni pod koju cijenu, a najvažnija jezgra za Pavla je pritjelovljenje Isusu Kristu po krštenju što je bilo istinsko započinjanje i kriterij novoga kršćanskog života uopće. Predavač je istaknuo Pavla kao onoga koji polazeći od odnosa s Kristom jasno ustraje na moralnom životu vjernika i daje moralne zahtjeve. U tome je sadržano napuštanje staroga i prihvaćanje novoga stila života kršćanina. U svojim propovijedima Pavao je itekako zadirao u svakodnevni život kršćana jer je Crkvu, koju čine kršćani, shvaćao kao početak novoga života u Kristu. Stoga je ustrajao da Crkvu treba očistiti od onih koji neuredno žive i tako zajamčiti zajednicu u kojoj se očituje prisutnost Božjeg Duha. Predavanje je zaključeno jasnom Pavlovom težnjom da život crkvene zajednice postane najizvrsnije propovijedanje.
Posebnu pozornost privuklo je izlaganje prof. Gabrijele Kišiček, znanstvene novakinje Odjela za fonetiku Sveučilišta u Zagrebu, koje se temeljilo na 27 prethodno prikazanih homilija misnih slavlja koje je Hrvatska radiotelevizija prenosila iz različitih mjesta u Hrvatskoj – od Bednje, Koprivnice, Zagreba, Poreča preko Vukovara i Okučana do Splita, Brača i Dubrovnika. U analizi je obuhvaćeno razdoblje od 2008. do sredine 2010. godine što je uključivalo mise prigodom različitih državnih i vjerskih blagdana, Dana državnosti, Uskrsa, Božića te obljetnica različitih župa. Svaku analiziranu misu predvodio je drugi svećenik, tako da je analizirano 27 različitih govornika. Promatran je retorički dizajn odnosno kompozicija i figurativnost sadržaja ne zadirući u sadržaj pojedinih dijelova propovijedi, te govorna izvedba s naglaskom na govornost, eleganciju izraza, interpretaciju i korištenje neverbalnih znakova. Prof. Kišiček istaknula je uvod, izlaganje i zaključak kao tri važna dijela koja bi trebao imati svaki govor, posebno ističući zaključak, koji je ponekad važniji od uvoda jer donosi posljednje riječi koje će slušatelji upamtiti te stoga treba ponoviti središnju misao i stvoriti osjećaj zaključenosti teme. Izlaganje je obuhvatilo i potrebu oslovljavanja, korištenje retoričkih postupaka poput postavljanja pitanja koja pobuđuju zanimanje publike, te upotrebu anegdota, stihova, originalnih ilustracija i figura.
Istaknuta je važnost govorne izvedbe te govor mora biti pravilan, jasan, dotjeran i prikladan kao i izlaganje. Rezultati analize govorne izvedbe prikazanih homilija pokazali su kako je najčešći problem neuspostavljanje kontakta sa slušateljstvom, iznijela je prof. Kišiček, jer više od polovice analiziranih svećenika svoje je propovijedi čitalo i to neinterpretativno. Čitanjem propovijedi gubi se govornost, sadržaj postaje neprirodan i težak za praćenje, govornik ne može pratiti reakcije publike niti im prenijeti entuzijazam i energiju. U predavanju su navedeni i opravdani razlozi čitanja – govorna glatkoća, strah od zastoja i pogrešaka te strah da se ne prekorači zadano vrijeme, no dobrom uvježbanošću navedeni razlozi mogu se svesti na minimalnu razinu. Prisutni svećenici zajedno s predavačicom složili su se kako je dobro, korisno i potrebno napisati propovijed ili barem natuknice, koje zatim treba dobro interpretirati, ali ne glumiti, već prenijeti svoje osjećaje suživljeno s onim što se propovijeda i što manje čitati, a što više komunicirati sa slušateljima.
U poteškoće propovijedanja ubraja se i pijevna intonacija govora, tempo i ritam, boja glasa te izgovor govornika koji ne smije biti ni prebrz ni prespor. “Eleganciju govora karakteriziraju: ugodan glas, pravilna dikcija, legato modulacija bez praskavih započinjanja i oštrih prekida, modalni izrazi, sintaktički uredne rečenice, dobar i brz izbor riječi i nenametljiva figurativnost”, navela je prof. Kišiček. Zaključila je kako među analiziranim propovjednicima ima nekoliko izvanrednih primjera sadržaja, izvedbe ili i jednog i drugog elementa, pa se može reći kako je govorničko umijeće svećenika zapravo prepušteno sreći i slučajnosti prirodnog talenta. No, citirajući najpoznatijeg učitelja govorništva Kvintilijana, koji je rekao da se govornikom postaje, a pjesnikom rađa, predavačica da je istaknula da je učenje govorničkih vještina i umijeća nužno uključiti u obrazovanje svećenika.