VATIKANSKA DIPLOMACIJA U SADAŠNJEM TRENUTKU HRVATSKE POVIJESTI
Veliki okrugli stol u Europskom domu u Zagrebu
“Vatikanska diplomacija i mirovne inicijative pape Ivana Pavla II.” bila je tema okruglog stola što su ga 14. travnja u Europskom domu u Zagrebu (Jurišićeva 1) priredili Hrvatsko vijeće Europskog pokreta (HVEP) i Institut za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) u povodu objavljivanja knjige istaknutog vatikanologa i nekoć amabasadora pri Svetoj Stolici dr. Vjekoslava Cvrlje “Vatikanska diplomacija – pokoncilski Vatikan u međunarodnim odnosima”. Knjigu su zajedno izdali Kršćanska sadašnjost i Školska knjiga prije dvije godine, ali su inicijatori skupa očito ocijenili da je sadašnji povijesni i politički trenutak posebno pogodan za takvu temu.
Pozivu na okrugli stol odazvali su se brojni i istaknuti javni djelatnici, među ostalima apostolski nuncij nadbiskup Giulio Einaudi kao počasni gost; predsjednik HAZU akademik Ivan Supek; akademik Vladimir Ibler kao jedan od recenzenata; biskup Đuro Kokša; prof. Željko Matić, vanjskopolitički savjetnik Predsjednika Republike; dr. Antić, predsjednik Saborskog odbora za ljudska prava; prof. dr. Branko Caratan s Fakulteta političkih znanosti; veleposlanik RH u Republici Sloveniji Miljenko Žagar; prof. moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu dr. Marijan Valković; savjetnik Predsjednika Republike dr. Đorđe Pribičević; dr. Marko Veselica, odvjetnik Željko Olujić i drugi.
Moderator skupa bio je dr. Damir Grubiša. Predsjednik HVEP-a dr. Zvonimir Baletić pozdravljajući okupljene istaknuo je kako Vatikan nije samo vrhovna uprava Katoličke Crkve nego je kulturna i humana institucija svjetskih razmjera, svojevrsni sažetak europske povijesti, te je prikladno što se skup održava u Europskom domu. Sveta Stolica je u svjetskim razmjerima simbol skrbi za mir i blagostanje.
Dr. Mladen Staničić, v.d. ravnatelja IRMO kao jedan od domaćina skupa istaknuo je kako je Cvrljina knjiga aktualna baš u ovom povijesnom trenutku, kako je predana Papi koji ju je s velikim zanimanjem primio.

Sve važnija međunarodna uloga Svete Stolice
Prof. dr. Vladimir Ibler kao jedan od recenzenata ograničio se na svjetovno područje, gdje je Sveta Stolica subjekt međunarodnog prava. Istaknuo je njezinu značajnu ulogu u međunarodnim odnosima koja u novije doba postaje sve važnijom. Sveta Stolica se svojim međunarodnim statusom i pravima služi za očuvanje i promicanje mira u svijetu, a riječ je ne o bilo kakvom, nego o pravednom miru. Sredstvo toga djelovanja je vatikanska diplomacija najstarija i očito najiskusnija od svih diplomacija na svijetu. Knjiga Vjekoslava Cvrlje plod je proučavanja mnogih izvora i osobnog iskustva u diplomaciji. To je istraživački i originalni rad koji postaje nezaobilazna građa za sve koji se bave tim predmetom.

Protiv velikosrpske agresije i genocidnog rata
Dr. Vjekoslav Cvrlje u svom je izlaganju prikazao što ga je potaklo pisati tu i takvu knjigu. Htio je: prikazati mirotvornu ulogu Svete Stolice i papa i argumentirati da je suvremeno katolištvo u službi mira, protiv svih oblika agresije i osvajačkih ratova; obrazložiti ne samo mirotvornu nego i moralnu i socijalnu misiju vatikanske diplomacije; analizirati odnos Svete Stolice i koncilske Crkve prema suvremenom svijetu i njegovim problemima kroz socijalne enciklike i diplomatske aktivnosti koncilskih i pokoncilskih papa; predočiti univerzalnu ulogu društvenog nauka Crkve i njegovo koncilsko i pokoncilsko osuvremenjenje; dokazati da su društveni nauk Crkve i koncilsko osuvremenjenje temelji vatikanske diplomacije; opisati djelovanje vatikanske diplomacije na crkvenom i svjetovnom kolosjeku uvažavajući činjenicu da je Crkva s više od 900 milijuna sljedbenika na čelu sa Svetom Stolicom svjetska duhovna sila s univerzalnom nadnacionalnom fizionomijom i planetarnom dimenzijom. U tome sklopu pisac je posebno htio “prikazati mirotvorne inicijative pape Ivana Pavla II. za zaustavljanje velikosrpskog, agresivnog i genocidnog rata protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine te predočiti javnosti u svijetu da hrvatski narod ne brani samo svoju slobodu i neovisnost, nego i civilizacijski stečevine cijele Europe kojoj je od srednjeg vijeka uvijek pripadao svojom kulturnom baštinom i spojnicama s kršćanskim zemljama Srednje Europe i Mediterana čiji je sastavni dio Hrvatska”. U nastavku izlaganja Cvrlje je sažeto izložio značajke i ciljeve vatikanske diplomacije u prošlosti i osobito u najnovije doba, zaključivši da je “diplomacija Svete Stolice i suvremeno katolištvo u službi svjetskoga mira i to: zbog mirotvorstva papa, emancipatorske uloge Crkve u svijetu u funkciji mirotvornog procesa, zbog obrane ljudskih prava i dijaloga Crkve sa svijetom, zbog mirotvorne i humanitarne uloge društvenog nauka Crkve i vatikanske diplomacije od koje hrvatska diplomacija može najviše naučiti.”
Apostolski nuncij odao je priznanje knjizi dr. Cvrlje kao vrlo kvalificiranom prilogu proučavanju vatikanske diplomacije. Istaknuo je da sam Sveti Otac vrlo cijeni tu knjigu.
Dr. Antić je istaknuo da za Svetu Stolicu “diplomacija vještina mira” a što je Crkva u sebi više evanđeoska, to je i više zauzeta za ljudska prava. Dr. Caratan otvorio je pitanje koliko je i kako je vatikanska diplomacija utjecala na obaranje komunističkih sustava u svijetu.

Pet vatikanskih uvjeta za priznanje Republike Hrvatske
Prof. Matić upozorio je kako je Sveta Stolica vladama republika Slovenije i Hrvatske uputila odgovarajuće note o priznanju već 20. prosinca 1991. To je objavljeno 13. siječnja 1992. Objavljen je sadržaj i uvjeti. Uvjeti su vrijedni pamćenja: 1. demokratičnost, 2. prava čovjeka i nacionalnih zajednica, 3. helsinške odluke KESS-a, 4. kontrola KESS-a glede prava manjina, i 5. spremnost za dijalog u smjeru sporazuma među zemljama na Balkanu. Između spomenuta dva datuma hrvatsko je vrhovništvo uvjerilo Svetu Stolicu da prihvaća sve uvjete.
U raspravu su se svojim prilozima uključili dr. Krišto iz Instituta za suvremenu povijest, poznati novinar vatikanolog Ćiril Petešić i odvjetnik Željko Olujić. Dr. Marijan Valković je posebno istaknuo kako je poznata vatikanska istočna politika prema komunističkim zemljama bila opravdana, i kako je suvremeno crkveno isticanje ljudskih prava zapravo prerečeno ono što se prije govorilo o naravnom pravu.

Nakon Hirošime
Akademik Ivan Supek je upozorio kako se nakon Hirošime prvi put javila mogućnost da se ratom uništi svijet i stoga se nameće zahtjev općeg i potpunog razoružanja. Jugoslavija se izjašnjavala za mir a istodobno stvarala jednu od najstrašnijih armija na svijetu. Tome nije pružen dovoljni otpor. Istaknuo je, kako je o tome govorila samo pagvaška konferencija, sukladno tendencijama Vatikana. Svijet se dao opčiniti teorijom ravnoteže u naoružanju, a Tito je učinio strahotu ostavivši armiju kao državu u državi. Dok je Gorbačov obuzdao Crvenu Armiju da ne nasrne na Poljsku, ovdje armiju nije imao tko obuzdati. Intelektualci Supekova usmjerenja znali su da komunizam mora propasti, a sad upozoravaju na opasnost obnove totalitarizama militantnim nacionalizmima. Važno je što Vatikan upozorava na tu opasnost. HAZU je u pitanjima rata i mira i ljudskih i nacionalnih prava od početka na istoj crti kao i Vatikan. Supek je još upozorio kako je u velikosrpskoj agresiji očita fašistička zamisao etničkog čišćenja i kako je velika šteta što je u očima svjetske javnosti sve to zamućeno sukobima Muslimana i Hrvata.
Dr. Marko Veselica je upozorio kako se hrvatski nacionalni genij našao zajedno sa svesvjetskim vatikanskim stremljenjem. U tom duhu, istaknuo je, treba upozoravati na svaku deformaciju vlasti zauzimati se za pravedan mir na našim prostorima u skladu s Papom, kardinalom Kuharićem, nadbiskupom Puljićem i bosanskim franjevcima.
Veleposlanik Miljenko Žagar opširno je izložio enciklike kršćanskog društvenog nauka kojima je Cvrlje u svojoj knjizi posvetio mnogo prostora.
U vrlo živoj diskusiji, koja je okrugli stol protegnula na gotovo četiri sata bez predaha, riječ je uzelo više nazočnih. (K)

EKUMENSKI PRILOG RAZUMIJEVANJU VJERSKIH ODNOSA U BiH
Tomo Vukšić: “Međusobni odnosi katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini (1878-1903)” – Teološki institut u Mostaru
U izdanju Teološkog instituta u Mostaru, u ediciji Acta et Studia, iz tiska je izašla knjiga dr. Tome Vukšića “Međusobni odnosi katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini (1878-1903)”. Sama po sebi zanimljiva i izazovna za ozbiljno povjesničarsko i teološko proučavanje, ova je tema – obremenjena iskustvom rata usred koga se pojavljuje i ozbiljnim problemima u ekumenskom dijalogu koje je taj rat produbio – postala svakako zanimljivom i za širu publiku. Knjiga je tako u isto vrijeme ozbiljna stručna, znanstvena studija, ali i dragocjen izvor informacija svima koji pokušavaju, kod nas i u svijetu, šire i ozbiljnije razumijeti probleme koji nisu uzročnikom, ali jesu prepleteni sa dubokim korijenima ovoga rata. U uvodu knjiga pruža uvid u crkveno i društveno stanje na Balkanu u drugoj polovici XIX. stoljeća, gdje vidimo i jasno oblikovanje osnove političkih sukoba prisutnih danas u ratu na Balkanu, nakon čega daje širu informaciju o jurisdikcijskom ustrojstvu i preustrojavanju katolištva i pravoslavlja u BiH. Poglavlje pod naslovom “Životna svakodnevnica i jedinstvo Crkava” prikazuje odnose katoličkih i pravoslavnih biskupa, slučajeve prijelaza iz jedne u drugu, napore na promicanju jedinstva i niz pojedinačnih primjera iz svakodnevnice koji dokumentarno i plastično oslikavaju odnose i stanje u BiH. Drugi se dio knjige potanje bavi teološkim problemima, prikazujući i sučeljavajući stajališta katoličkih i pravoslavnih teologa, te teološkim i liturgijskim razlikama katolika i pravoslavnih. Treće poglavlje, pod naslovom “Razlozi podjele i mogućnosti ponovnoga sjedinjenja Crkava” razmatra razloge podjele Crkve, uočava stvarne zapreke na putu prema sjedinjenju i ukazuje na stvarna sredstva za promicanje sjedinjenja Crkava.
Unatoč činjenici da je u pitanju prije svega teološka, znanstvena studija, u ovoj će knjizi odgovore na mnoga pitanja pronaći i onaj laički intelektualac koji želi ozbiljnije i odgovornije razmišljati i govoriti o problemima vjerskih međuodnosa, ili želi u tom svjetlu tražiti odgovore glede aktualnog sukoba Srba i Hrvata na našim prostorima. Knjiga može dragocjeno poučiti i novinare koji se, pišući o ratu koji nas pogađa, često olako i proizvoljno zalijeću u vjerske teme i pojednostavljeno objašnjavaju sukobe na Balkanu kao vjerske ratove, nemajući dubljeg ni povijesnog ni teološkog uvida u dubinu i složenost čitavog niza problema koji su s tim sukobom povezani. I na kraju, knjiga će i katolicima i pravoslavnima autoritetom znanstvene istine i dokumentiranog istraživanja pokazati bitne razlike i otvorene probleme, ali i putove razumijevanja i mogućnosti uzajamnog poštovanja u naporima autora da ostavi jasne i čitljive mogućnosti ustrajnih nastojanja na promicanju željenoga jedinstva Kristove Crkve. (DL)