Đakovo, (IKA/TU) – Predavanja prvoga dana Teološko-pastoralnog seminara za svećenike Đakovačko-osječke nadbiskupije, koja su se 15. rujna održala u Strossmayerovoj dvorani Katoličkoga bogoslovnog fakulteta obuhvatila su tri izlaganja.
U početnom predavanju naslovljenom “Propovjednici u Starom zavjetu” dr. sc. Karlo Višaticki govorio je o starozavjetnim tipovima propovjednika te pojedinačnim propovjednicima. Započeo je s etimologijom same riječi “propovjednik”, a najznačajniji dio izlaganja posvetio je biblijskoj Knjizi Propovjednik davši svojevrsni uvod u tu knjigu. Istaknuo je da je Propovjednik skeptik koji postavlja pitanja o smislu života s temeljnim polazištem vjere u Boga. Prezentirao je neke klasične propovjednike – proroke ističući pojedinosti iz njihova propovjedničkog djelovanja. U izlaganju je spomenuo Mojsija, Elizeja, Izaiju, Jeremiju, Amosa i Jonu, a upozorio je i na brojne anonimne mudrace i učitelje mudrosti. Dr. sc. Višaticki izlaganje je zaključio dvostrukim značenjem riječi propovjednik u Starom zavjetu koje obuhvaća biblijsku Knjigu Propovjednik ili osobu u službi propovjednika u zajednici. U raspravi nakon izlaganja govorilo se o sadržaju starozavjetnih propovijedi te o propovjednicima kao osobama u čijoj pozadini stoji Božji poziv i njegova riječ koja propovjednika usmjerava.
Predavanje dr. sc. Ivice Čatića s naslovom “Neki naglasci u propovijedanju sv. Pavla” započelo je s pretpostavkom da se Pavlovo propovijedanje može promatrati u dva smjera: homiletsko djelovanje prema Djelima apostolskim i osobne poslanice. Dr. sc. Čatić Pavlovo govorenje prezentirao je u pet susljednih cjelina ističući tako ciljeve njegova govora. Pavao svoj auditorij ne opterećuje bespotrebno, uvijek je usmjeren na ono bitno, od bitnih načela ne odstupa ni pod koju cijenu, a najvažnija jezgra za Pavla je pritjelovljenje Isusu Kristu po krštenju što je bilo istinsko započinjanje i kriterij novoga kršćanskog života uopće. Predavač je istaknuo Pavla kao onoga koji polazeći od odnosa s Kristom jasno insistira na moralnom životu vjernika i daje moralne zahtjeve. U tome je sadržano napuštanje staroga i prihvaćanje novoga stila života kršćanina. U svojim propovijedima Pavao je itekako zadirao u svakodnevni život kršćana jer je Crkvu, koju čine kršćani, shvaćao kao početak novoga života u Kristu. Stoga je insistirao da Crkvu treba očistiti od onih koji neuredno žive i tako zajamčiti zajednicu u kojoj se očituje prisutnost Božjeg Duha. Predavanje je zaključeno jasnom Pavlovom težnjom da život crkvene zajednice postane najizvrsnije propovijedanje.
Posebnu pažnju privuklo je posljednje izlaganje prof. Gabrijele Kišiček, znanstvene novakinje Odjela za fonetiku Sveučilišta u Zagrebu, koje se temeljilo na 27 prethodno prikazanih homilija misnih slavlja koje je Hrvatska radio televizija prenosila iz različitih mjesta u Hrvatskoj – od Bednje, Koprivnice, Zagreba, Poreča preko Vukovara i Okučana do Splita, Brača i Dubrovnika. U analizi je obuhvaćeno razdoblje od 2008. do sredine 2010. godine što je uključivalo mise prigodom različitih državnih i vjerskih blagdana, Dana državnosti, Uskrsa, Božića te obljetnica različitih župa. Svaku analiziranu misu predvodio je drugi svećenik, tako da je analizirano 27 različitih govornika. Promatran je retorički dizajn odnosno kompozicija i figurativnost sadržaja ne zadirući u sadržaj pojedinih dijelova propovijedi, te govorna izvedba s naglaskom na govornost, eleganciju izraza, interpretaciju i korištenje neverbalnih znakova.
Prof. Kišiček je istaknula uvod, izlaganje i zaključak kao tri važna dijela koja bi trebao imati svaki govor, posebno ističući zaključak, koji je ponekad važniji od uvoda jer donosi posljednje riječi koje će slušatelji upamtiti te stoga treba ponoviti središnju misao i stvoriti osjećaj zaključenosti teme. Izlaganje je obuhvatilo i potrebu oslovljavanja, korištenje retoričkih postupaka poput postavljanja pitanja koja pobuđuju zanimanje publike, te upotrebu anegdota, stihova, originalnih ilustracija i figura.
Istaknuta je važnost govorne izvedbe te govor mora biti pravilan, jasan, dotjeran i prikladan kao i izlaganje. Rezultati analize govorne izvedbe prikazanih homilija pokazali su kako je najčešći problem neuspostavljanje kontakta sa slušateljstvom, iznijela je prof. Kišiček, jer više od polovice analiziranih svećenika svoje je propovijedi čitalo i to neinterpretativno. Čitanjem propovijedi gubi se govornost, sadržaj postaje neprirodan i težak za praćenje, govornik ne može pratiti reakcije publike niti im prenijeti entuzijazam i energiju. U predavanju su navedeni i opravdani razlozi čitanja – govorna glatkoća, strah od zastoja i pogrešaka te strah da se ne prekorači zadano vrijeme, no dobrom uvježbanošću navedeni razlozi mogu se svesti na minimalnu razinu. Prisutni svećenici zajedno s predavačicom složili su se kako je dobro, korisno i potrebno napisati propovijed ili barem natuknice, koje zatim treba dobro interpretirati, ali ne glumiti, već prenijeti svoje osjećaje suživljeno s onim što se propovijeda i što manje čitati, a što više komunicirati sa slušateljima.
U poteškoće propovijedanja ubraja se i pijevna intonacija govora, tempo i ritam, boja glasa te izgovor govornika koji ne smije biti ni prebrz ni prespor. “Eleganciju govora karakteriziraju: ugodan glas, pravilna dikcija, legato modulacija bez praskavih započinjanja i oštrih prekida, modalni izrazi, sintaktički uredne rečenice, dobar i brz izbor riječi i nenametljiva figurativnost”, navela je prof. Kišiček. Na kraju izlaganja zaključila je kako među analiziranim propovjednicima ima nekoliko izvanrednih primjera sadržaja, izvedbe ili i jednog i drugog elementa, pa se može reći kako je govorničko umijeće svećenika zapravo prepušteno sreći i slučajnosti prirodnog talenta. No, citirajući najpoznatijeg učitelja govorništva Kvintilijana, koji je rekao da se govornikom postaje, a pjesnikom rađa, predavačica da je istaknula da je učenje govorničkih vještina i umijeća nužno uključiti u obrazovanje svećenika.