GRKOKATOLICI NE SMIJU BITI ŽRTVOVANI EKUMENIZMU,
NITI GA SMIJU PRIJEČITI
Papa Ivan Pavao II. upozorava da Crkva u Rumunjskoj zbog komunističke vlasti dugo nije mogla slijediti crkvenu obnovu koju je pokrenuo Drugi vatikanski koncil i da to sada treba nadoknaditi. Koncilski nauk i smjernice samo će ojačati osebujnost tamošnje Crkve i njezinu životnost. No, potrebno je odmah pokrenuti permanentnu izobrazbu svećenstva, što znači da svi svećenici, i ne samo oni, sustavno prouče sve koncilske i pokoncilske dokumente, te da dobro upoznaju suvremena gibanja i iskustva Crkve u cijelom svijetu. Osobito je važno odmah pristupiti suvremenoj obnovi liturgijskog života, što u doba komunizma nije bilo moguće.
To je Papa rekao u sklopu audijencije sudionicima konferencije koja je u Vatikanu održana 21. siječnja a posebno se bavila stanjem Katoličke Crkve bizantskog obreda u Rumunjskoj. Konferenciju je sazvala Kongregacija za Istočne Crkve. Papa je posebno istaknuo da se moraju popraviti odnosi između katolika bizantskog obreda i pravoslavnih. Riječ je o tome da je u Rumunjskoj do početka 50-tih godina ovog stoljeća postojala Katolička Crkva bizantskog obreda (grkokatolici) s više od 2 milijuna vjernika. Tih godina je komunistička vlast u Rumunjskoj, kao i u Sovjetskom Savezu i Čehoslovačkoj, praktički zabranila postojanje grkokatoličkih crkvenih zajednica, i te su se zajednice morale podložiti tamošnjim pravoslavnim Crkvama. Sve grkokatoličke crkve i sva ostala crkvena imovina prešla je u ruke Pravoslavne Crkve. Grkokatolička Crkva desetljećima je živjela u strogoj ilegalnosti. Nakon sloma komunističke vlasti ti vjernici, sa svojim svećenicima i biskupima, izišli su iz ilegalnosti, te traže svoja prava i svoju imovinu. Zanimljivo je, da obnovljene grkokatoličke zajednice u svim tim državama, također i u Rumunjskoj, već broje isto toliko vjernika koliko su ih imale neposredno prije zabrane.
Razumije se da tamošnje pravoslavne Crkve teško podnose tu naglu promjenu, te između pravoslavnih i grkokatoličkih crkvenih vlasti ima dosta napetosti, osobito glede rješavanja imovinskih odnosa. Pravoslavni, naime, drže da se svi vjernici tog obreda trebaju podlagati njihovim crkvenim vlasnicima. Grkokatolici hoće sačuvati autonomiju koju su stekli u oko 4 stoljeća obnovljenog jedinstva s Petrovim nasljednikom. Dok Papa u novije doba sve više ističe pravo apostolsko nasljedstvo i valjanost svih sakramenata u Pravoslavnoj Crkvi, istodobno brani stečena prava grkokatolika na crkvenu osebujnost. U Ukrajini, Rumunjskoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Hrvatskoj, Bosni, Vojvodini i Makedoniji ima svega između 7,5 i 8 milijuna tih kršćana koji čuvaju sve osebujnosti grčke, odnosno bizantske crkvene baštine, kao i pravoslavni, ali iznad svega cijene svoju povezanost s Papom u jedinstvu Katoličke Crkve. Dok pravoslavni u tim zemljama misle da bi Papa morao grkokatolike prepustiti vlasti pravoslavnih episkopa da bi uopće moga s njima razvijati ekumenske odnose, Papa zna da ni za ljubav ekumenizmu ne smije žrtvovati slobodu savjesti tolikih milijuna vjernika. Stoga sad poziva grkokatolike da ustrajući u katoličkom jedinstvu nastoje tražiti i održavati što bolje odnose s pravoslavnima.

ZAŠTO PATRIJARH NE SMIJE MOLITI ZAJEDNO S NADBISKUPOM?
Povodom ekumenske molitve za mir, na koju se pravoslavni nisu odazvali, u Beogradu je izbilo u javnost da je još uvijek na snazi interni propis u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi po kome pravoslavni ne smiju zajedno s katolicima ni Očenaš izmoliti.
Beograd, 25. 1. 94. (IKA) – Srpski patrijarh Pavle službeno je javio beogradskom rimokatoličkom nadbiskupu Francu Perku da Pravoslavna Crkva na temelju svojih crkvenih zakona ne smije sudjelovati u zajedničkim molitvama s drugim kršćanima. U nedjelju 23. siječnja, na Svjetski dan molitve za mir na Balkanu, u beogradskoj rimokatoličkoj katedrali Krista Kralja održana su ekumenska bogoslužja, molitve za mir, u kojima su s katolicima sudjelovali protestanti i anglikanci. Predstavnici Srpske Pravoslavne Crkve nisu došli, pa je nadbiskup Perko objavio što mu je patrijarh Pavle uzvratio na poziv.
U isto je doba službeni predstavnik Srpske Pravoslavne Crkve u Zagrebu protonamjesnik Popović izravno sudjelovao u ekumenskom bogoslužju s rimokatolicima, grkokatolicima, evangelicima i baptistima u zagrebačkoj katedrali. Sjedio je na najpočasnijem mjestu uz kardinala Franju Kuharića i glasnom molitvom zaključivao biblijsko čitanje koje je ispred oltara čitao srpsko-pravoslavni Zagrepčanin. Znači li to da za pravoslavne u Zagrebu ne važe isti “kanonski razlozi”, odnosno crkveni zakoni, koji u Beogradu tako nedvojbeno vežu sve članove Srpske Pravoslavne Crkve?
To što izgleda protuslovnim, ima svoju povijest. Pred više su godina u Zagrebu i drugdje pravoslavni svećenici odustali od sudjelovanja u zajedničkim ekumenskim bogoslužjima s katolicima i drugim kršćanima. Čulo se je da je Srpska Pravoslavna Crkva svim svojim službenicima dostavila o tome povjerljivi dokumenat. Nisu ga smjeli davati u javnost, a rijetki katolici koji su ga bili dobili pred oči bili su obećali pravoslavnim kolegama da ga neće prepisati ni kopirati, čega su se i držali. Tako je nemoguće dokazati da je taj dokumenat ikada postojao. Otkako je počeo rat na našim područjima, srpski pravoslavni svećenici, osobito u Njemačkoj, bili su počeli pozivati hrvatske katoličke svećenike da sa svojim vjernicima dolaze na zajedničke molitve. To se redovito trebalo događati u evangeličkim crkvama, a evangelički svećenici su se na više mjesta oduševljeno prihvatili organiziranja tih mirotvornih molitava. Hrvatski katolički svećenici, znajući kako je to bilo u domovini, u nekoliko su navrata javno upozorili srpske pravoslavne kolege neka paze da ne prekrše svoje crkvene propise. Odgovor je redovito glasio da takvih propisa nema i da ih nije ni bilo. Evangelički dobronamjernici ostajali su zbunjeni – na štetu hrvatskih katolika. Sada pak srpski Patrijarh izjavljuje da takvi “kanonski razlozi” doista postoje.
Vjerojatno se ne treba pitati kako se ti isti “kanonski razlozi” mijenjaju u spomenutom zagrebačkom slučaju. Protonamjesnik, kao i spomenuti njegovi kolege u Njemačkoj, zacijelo zna kako treba tumačiti i primjenjivati vlastite crkvene propise u određenim okolnostima. Za javnost je zacijelo zanimljivije razabrati moguće razloge takvih pravoslavnih “kanonskih razloga”. Vrijedi se sjetiti da su svojedobno, o stotoj obljetnici đakovačke katedrale, pravoslavni episkopi na čelu s pokojnim patrijarhom Germanom na uzvratnom primanju u beogradskoj apostolskoj nuncijaturi složno pokazali koliko su im ti propisi važni. Kad je nazočni kardinal, ponesen zanosom susreta, predložio da svi zajedno izmole Očenaš, srpski su episkopi ustali, ali su dobro pazili da ne bi otvorili usta dok su ostali molili. Napokon je u stanovitim razgovorima bilo moguće naslutiti i teološko tumačenje takva stava. Pravoslavni smatraju da je svaka zajednička molitva dio liturgije, pa s onima s kojima se ne smije zajedno slaviti euharistiju ne smije se ni zajedno moliti. Poučeni tim iskustvom, neki od katolika pokušali su pronalaziti rješenje da se ne bi molilo zajedno nego samo istodobno. Možda je u najnovijem zagrebačkom slučaju primijenjena ta fina distinkcija.
U doba traženja mogućnosti suživota na našim prostorima, premda nije moguće zanijekati Patrijarhovo tumačenje o još uvijek važećim “kanonskim razlozima”, zagrebački je događaj djelovao kao osvježenje, i barem za vrijeme njegova događanja bilo je očito da nitko ne misli ni na spomenutu distinkciju.