Vatikan, (IKA) – Papa Benedikt XVI. u svojoj posljednjoj katehezi prije ljetnog odmora kojeg će provesti u Castel Gandolfu govorio je o velikom franjevačkom srednjovjekovnom teologu Ivanu Duns Skotu. On je prije svega razmišljao je o otajstvu utjelovljenja i, za razliku od mnogih kršćanskih mislilaca toga doba, bio je mišljenja da bi se Božji Sin utjelovio i da čovjek nije sagriješio. Za Duns Skota je utjelovljenje Sina Božjega, koje je Bog Otac u svojem naumu ljubavi planirao još od vječnosti, ispunjenje djela stvaranja i omogućuje svakom stvorenju da, u Kristu i po Kristu, bude ispunjeno milošću i da daje hvalu i slavu Bogu u vječnosti. Duns Skot, iako svjestan da nas je, u stvarnosti, zbog istočnoga grijeha, Krist otkupio svojom mukom, smrću i uskrsnućem, tvrdi da je utjelovljenje najveće i najljepše djelo u čitavoj povijesti spasenja i da ono nije uvjetovano nikakvim kontingentnim događajem, već je prvobitna Božja ideja da na kraju ujedini čitavi stvoreni svijet sa sobom u Sinovoj osobi i tijelu, rekao je Papa obrazlažući nauk o utjelovljenju blaženog Ivana Duns Skota kojeg je papa Ivan Pavao II. 1993. proglasio blaženim nazvavši ga „pjesnikom Utjelovljene Riječi i braniteljem Bezgrešnog začeća”.
Doctor subtilis, „oštroumni naučitelj”, kako ga je prozvala tradicija, nije razmišljao samo o Kristovoj, već i o Marijinoj ulozi u povijesti spasenja. U dobu u kojem je živio Duns Skot najveći dio teologa upućivao je prigovor, koji se činio nerješivim, na učenje prema kojem je Presveta Marija bila izuzeta istočnoga grijeha od prvog trenutka svoga začeća: naime, na prvi se pogled činilo kako je tom tvrdnjom sama univerzalnost otkupljenja koje je ostvario Krist dovedena u opasnost, kao da Marija ne bi trebala Krista i njegovo otkupljenje. Zato su se teolozi protivili toj tezi. Duns Skot je tada, da bi pomogao shvatiti tu očuvanost od istočnoga grijeha, iznio objašnjenje, koje će kasnije, 1754., usvojiti također blaženi papa Pio IX. prilikom svečanog definiranja dogme o bezgrešnom začeću Marijinu. Riječ je o tumačenju o “preventivnom otkupljenju”, prema kojem bezgrešno začeće predstavlja remek-djelo otkupljenja koje je ostvario Krist, jer je upravo snagom svoje ljubavi i svojega posredovanja postigao to da je Majka očuvana od istočnoga grijeha. Dakle, Marija je potpuno otkupljena od Krista, ali već prije začeća. Franjevci su s oduševljenjem prihvatili i širili to učenje a drugi teolozi – često uz svečanu prisegu – obvezali su se braniti i usavršavati, rekao je Papa u svojoj današnjoj katehezi naglasivši činjenicu kako su istaknuti teolozi, kao što je to Duns Skot po pitanju učenja o bezgrešnom začeću, obogatili svojim osebujnim misaonim doprinosom ono što je Božji narod spontano vjerovao o Blaženoj Djevici i to očitovao u pobožnim činima, u umjetničkim izrazima i, općenito, u kršćanskom životu. Tako je vjera i bezgrešno začeće i u uznesenje Djevice tijelom bila već prisutna u Božjem narodu, dok teologija nije još uvijek pronašla ključ za njezino tumačenje u totalitetu nauka vjere. Dakle Božji narod prethodi teolozima i sve to zahvaljujući onom nadnaravnom sensus fidei, to jest onoj sposobnosti koju je ulio Duh Sveti, koji nas osposobljava, s poniznošću srca i uma, prigrliti stvarnost vjere. U tome smislu, Božji narod je “učiteljstvo koje prethodi” i kojeg teologija mora produbiti i na intelektualan način prihvatiti. Neka teolozi uvijek uzmognu osluškivati taj izvor i sačuvaju poniznost i jednostavnost malenih, poželio je Papa.
Neposredno nakon opće audijencije Papa je otputovao u Apostolsku palaču u Castel Gandolfo, gdje će prema već ustaljenoj tradiciji provoditi ljetne dane u šetnjama, čitanju i molitvi. Tijekom ljetnoga razdoblja neće biti privatnih niti posebnih audijencija, neće biti ni uobičajenih općih audijencija u srijedu 14., 21. i 28. srpnja. Opće audijencije srijedom Sveti će Otac nastaviti držati počevši od 4. kolovoza. Molitvu Anđeo Gospodnji Papa će tijekom ljeta, u nedjelje i na svetkovine, moliti s vjernicima i hodočasnicima u ljetnoj rezidenciji u Castel Gandolfu, gdje s nestrpljenjem osoblje očekuje dolazak Benedikta XVI.