Zagreb, (IKA) – U nastavku simpozija 17. lipnja na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu osvrt na rezultate empirijskog istraživanja “Ima li supsidijarnosti u hrvatskom društvu” predstavljen je iz dva vida: religiozno-crkvenog i opće društvenog. U pogledu prvog u izlaganju “Religioznost i kršćanski identitet” dr. Mario Cifrak uvodno je pojasnio sam pojam religije, potkrijepljeno citatima iz novozavjetnih tekstova. Istaknuo je važnost dva vida – unutarnjeg koji našu religiju, i vanjskoga, farizejskoga, odnosno, tradicije i prakse. U novozavjetnom kontekstu nameće se raščlamba teme. Prvo, živjeti kao kršćanin, katolik, to je konfesionalna pripadnost; a drugo su obredne geste i čini, praksa. Treće je vjera, pobožnost, molitva, vršenje moralnih obveza, religijski identitet, svjedočanstvo za drugoga. Osvrćući se na istraživanje, dr. Cifrak istaknuo je kako su mnogi dali važnost životu prema Božjim zapovijedima. Rezultati pokazuju vrlo visoku religioznu pripadnost – pripadnicima neke vjerske zajednice izjasnilo se 77,3 posto ispitanika, odnosno katoličke 76,2 posto. Osim vjenčanja, pogreba i krštenja u vjerskim obredima sudjeluje 24,4 posto ispitanika, a jednom tjedno njih 23 posto. Religioznom osobom smatra se 77,7 posto ispitanika, pri čemu je vjera u Isusovo uskrsnuće važna samo za njih 51 posto. Dr. Nikola Vukoja u izlaganju je posebno istaknuo važnost odgoja i formacije za supsidijarnost. Govoreći o “Odgoju za supsidijarnost” dr. Vladimir Dugalić istaknuo je kako je u tom pogledu istraživanje išlo u dva smjera, tj. koliko vjernici poznaju sam socijalni nauk Crkve kao bazu iz koje taj pojam dolazi, a potom koliko prepoznaju sam sadržaj pojma supsidijarnosti kao dio toga. Zabrinjavajući je podatak da je 75,8 posto ispitanika odgovorilo kako nije upoznato sa sadržajem socijalnim naukom Crkve. No, može se reći da ljudi prepoznaju neke vanjske načine crkvenog djelovanja, kao što je solidarnost, Caritas, izjave hijerarhije o socijalnim pitanjima, i to onda poistovjećuju sa socijalnim naukom, ocijenio je dr. Dugalić, napomenuvši kako je slično u istraživanju prošao i sam pojam supsidijarnosti. U pogledu prostora u kojem bi se odgojem trebalo djelovati, istaknuo je mlade, poglavito slabu zastupljenost socijalnih tema u vjeronauku, a potom visokoobrazovane.
O “Supsidijarnosti u crkvenom životu” govorio je dr. Stjepan Baloban. Uvodno je ukazao na činjenice s obzirom na temu primjenjivosti supsidijarnosti u crkvenom životu. Poticaj za primjenu načela supsidijarnosti dao je papa Pio XII. u govoru novoustoličenim kardinalima godine 1943. Kasnije se o pitanju što je sa supsidijarnosti u crkvenom životu razgovara i na dvije sinode biskupa (1969. i 1985.). Dr. Baloban istaknuo je kako je kod supsidijarnosti važna razina razumijevanja, tj. što pojedinci zadržavaju za sebe, a što misle da bi drugi trebali učiniti. Tu se osvrnuo na pitanja iz istraživanja o vjerskom, moralnom i spolnom odgoju djece i mladih. Upozorio je, kako oko 75 posto ispitanika smatra da bi o tome na prvom mjestu trebali odlučivati roditelji. Kada je riječ samo o vjerskom odgoju na drugom mjestu su župnici. Stoga se može zaključiti da su roditelji spremni preuzeti odgovornost, premda poštuju druge instance bilo crkvene, bilo stručne. Iz dobivenih rezultata, ali i iskustva rada na projektu, dr. Baloban je mišljenja da je za supsidijarnost kako u društvu, tako i u crkvenom životu bitna komunikacija, koja je također važna za povjerenje bez kojeg je teško zamisliti odgovorno preuzimanje dužnosti i aktivno sudjelovanje u ostvarenju općega dobra. Osvrnuvši se na niz prepreka tomu, poput nepovjerenja, autoritarnosti, straha više instance prema nižim instancama te određenog stila crkvenog života koji je pretpostavljao poslušnost i pokornost, zaključio je da o supsidijarnosti potrebno više raspravljati u Crkvi. Kritički osvrt na kraju toga bloka izlaganja dao je dr. Siniša Zrinšćak.
U drugom bloku predavanja o supsidijarnosti u opće-društvenom kontekstu osvrt o “(Ne)prihvaćanju supsidijarnosti” predstavio je dr. Gordan Črpić, koji je rad izradio zajedno s mr. Silvijom Migles. Usredotočili su se na pitanje na kojoj razini bi netko mogao ili trebao uzeti na sebe odlučivanje i tko bi trebao rješavati pojedine probleme. Rezultati pokazuju da naši građani imaju ideju da bi većinu stvari od organizacije škole, zdravstvene zaštite, problema korupcije itd. trebala rješavati i organizirati država. S druge strane, na pitanje tko to rješava, manje njih misli da je to država. Odgovori pokazuju da obrazovaniji ispitanici bolje distanciraju razinu vlasti koja ima određene ingerencije, više su spremni rješavanje problema staviti na razinu lokalne vlasti i više su spremni rizik djelovanja preuzeti na sebe. Dr. Črpić nadalje je istaknuo da se istraživanjem pokušala dobiti relacija između povjerenja i institucija, no to se nije ostvarilo. Stoga smatra da je potrebno tražiti prostor povećanja povjerenja u društvu i osloniti se na institucije, da bi se povećao kapacitet. Tri ključne institucije koje mogu stvoriti ono što je temeljno za promicanje supsidijarnosti su obitelj, učitelj (škole) i Crkve (na razini liturgijske zajednice, koja je realna zajednica gdje se ljudi okupljaju).
Temu “Mediji u hrvatskom društvu” obradili su dr. Jerko Valković i dr. Krunoslav Nikodem. Dr. Valković upozorio je kako je u govoru o supsidijarnosti potrebno isticati potrebu izgradnje javnosti. Tu je važno postaviti pitanje na koji način doživljavati središnjost osobe i to na medijskom prostoru. Dakako tu se polazi od temeljnog prava osobe, tj. prava na informaciju koju osoba treba za svoj rast i sazrijevanje, te ima veliku i nezamjenjivu važnost u demokratskom društvu. Kada je riječ u supsidijarnosti u kontekstu prava na informacije, važno je poimanje da su mediji u službi osobe i javnosti i da mediji, tj. djelatnici imaju odgovornost ne samo prema vlasnicima, nego i velikim dijelom prema javnosti, odnosno primateljima. Osim prava na informaciju važno je područje javnoga mijenja, a treće područje promatranja supsidijarnosti su medijski sustavi. Opasnosti i poteškoće na koje se tu nailazi su koncentracija medija, koja istodobno smanjuje mogućnost alternativnog izbora. Dr. Nikodem predstavio je zatim rezultate iz istraživanja vezane uz medije.
Dr. Josip Grbac osvrnuo se na “Gospodarsko-socijalni vid supsidijarnosti”. Na pitanje “ima li supsidijarnosti u Hrvatskoj” odgovorio je da, ali je ima jako malo jer su u svim segmentima državna vlast i njezine intervencije gotovo apsolutne. Istaknuo je malu važnost koju su ispitanici dali civilnom društvu, a upravo je ono od velike važnosti, jer je u krizi socijalne države supsidijarnost najbolji lijek. Na temelju svih prikupljenih relevantnih podataka, budućnost supsidijarnosti je u rukama mladih naraštaja i osoba s višim stupnjem obrazovanja.
O “Političko-društvenom vidu supsidijarnosti” govorio je na kraju dr. Nenad Malović. Istaknuo je kako je pretpostavka i polazište supsidijarnosti pozitivna antropologija, odnosno ljudska osoba i u konačnici primarna ljudska zajednica, prije svega obitelj. One bi trebale imati prednost pred društvom i pred državom. Međutim, to po sebi nije dovoljno ako nema svijesti o osobnoj odgovornosti, kako za sebe tako i za zajednicu, ako nema volje za angažman i osjećaja da taj angažman donosi plodove. U društveno-političkom smislu vide se posljedice desetljeća života u totalitarnoj državi, zaključio je Malović. Osvrt na ovaj blok tema i rezultata istraživanja predstavio je dr. Ivan Rogić. Zahvaljujući svima na doprinosu, dr. Stjepan Baloban na kraju simpozija istaknuo je kako je ovo istraživanje dobro polazište za nastavak dijaloga i rasprava, te se nada da će se to i nastaviti u manjim ili većim kružocima.