Macelj, (IKA) – Šezdeset i peta obljetnica pogubljenja žrtava Križnoga puta koje su ubili partizani nakon II. svjetskoga rata u Maceljskoj šumi, obilježena je u nedjelju 6. lipnja ispred crkve Muke Isusove u Maclju, euharistijskim slavljem koje je predvodio zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško, a koncelebrirali su provincijal Hrvatske franjevačke provincije o. Željko Železnjak, krapinski dekan Dražen Karačić, domaći župnik Đurmanca o. Drago Brglez te pedesetak svećenika. Uoči mise vjernici su sudjelovali u molitvi križnoga puta uz nove postaje koje se, zahvaljujući brojnim donatorima, još uvijek uređuju. U homiliji je biskup Šaško, povezujući nedjeljna misna čitanja s brojnim žrtvama maceljske tragedije i tragedije Križnoga puta, rekao kako “temeljno za našu vjeru jest da vjerujemo u objavljenoga ‘Boga koji vidi’. Pred Bogom niti jedna patnja nije izgubljena; to je odnos onih koji se vole”, rekao je biskup Šaško. Osvrnuvši se na evanđeoski odlomak, biskup je zaključio kako je postojala sprovodna povorka koja se pomirila s umiranjem te da je njoj ususret dolazilo mnoštvo koje je slijedilo Isusa, a time je nastao susret smrti i života. “Nalazimo se na mjestu gdje se takav susret ponovio. Mnoštvo, povorka, pomiješani osjećaji; umorni i razočarani pogledi, svijest o životnome brodolomu i pobjednički ushit koji je obuzet osvetničkim dahom, pomiješanim sa željom za vlašću i uklanjanjem svih koji bi mogli stati na put sebičnim prohtjevima. Smrtna sjena nadvijena nad nedavno ugaslom zemaljskom nadom”, rekao je biskup Šaško zapitavši se koliko li je samo supruga ostalo udovicama i koliko majki bez sinova? Biskup je poručio kako je i u Maclju, na putovima mučeništva i ljudske zaslijepljenosti, Bog stavio davno izgovorenu riječ: “Ne ubij!”. “Ovdje se čuo plač nedužnih, ali sažaljenja nije bilo; ovdje se povorka života brzo pretvorila u smrtni muk, bez sprovoda i sućuti”, rekao je biskup Šaško istaknuvši: “Pjevane su pjesme o ‘šumama i gorama’, o navodnoj ‘slavi borbe’ koja se njima pronosila, a šume su bile prisiljene otvoriti svoju utrobu i stidjele se što nisu bile sposobne progovoriti o sramotnim zločinima. Šume su trebale poslužiti kao pokrov memorije, kao zaborav i prostor straha”. Prisjetivši se činjenice da su nekada franjevci na grobištima Maceljske gore ostavljali zrnca krunice, biskup Šaško je rekao kako je “danas ova šuma velika krunica koja poziva na molitvu i obvezuje nas da ne šutimo. Mnogi misle da je moguće otkloniti tu istinu; štoviše, o njoj se politički ili ideološki dogovoriti, ali radost naše domovine i naroda bez te istine ne može postojati. I svaki put ćemo se čuditi, kada se vrate ista pitanja. Jer to je pitanje života; to je povorka zaustavljena smrću, a mi smo pozvani na život. I dok se smrti snagom ljubavi i istine ne kaže da odstupi; dok ju se ne imenuje u njezinoj prijevari, ona će sprječavati životnu radost. O tome se ne može pregovarati, a svaka nova laž još je veća suza na licu hrvatskoga društva”. Biskup je naglasio kako bi šutnja o zločinima, o kojima mnogi šute, za vjernike bila grijeh. “Onima koji su po zločinima stekli takav položaj da i danas mogu širiti laži ostalo je malo vremena da brane svoje promašaje i izdaje najtemeljnijega u životu”, rekao je biskup, istaknuvši kako spomen na ovaj zločin neće zašutjeti. “Ovdje je jednostavno pitanje poštenja da se prepoznaju ubojice i žrtve. Ideologije – kakve god im ideje bile – ponose se svojim djelima. Ovdje je nametnuta šutnja od samoga početka, jer je ideja koja je ovdje postala djelom od početka – zločin. On šutnjom neće postati ništa drugo doli sramotno djelo koje šutnjom postaje još sramotnijim”, zaključio je biskup, pozvavši mlade da traže istinu i da se ne dopuste zavesti dojmom glasnijih.