Pakrac, (IKA) – U Pakracu je 26. svibnja pokopan svećenik Požeške biskupije Josip Pašić, pakrački župnik i dekan u miru, koji je preminuo 22. svibnja u Svećeničkom domu sv. Josipa u Zagrebu u 97. godini života i 71. godini svećeništva. Misu zadušnicu u pakračkoj crkvi Uznesenja Marijina predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević a s njime je koncelebriralo više od trideset svećenika. U homiliji biskup je podsjetio na osnovne nadnevke iz života preminulog svećenika. Potom je kazao kako je Pašić bio čovjek i svećenik čiji život i djelo zaslužuju da budu temeljito i cjelovito istraženi te je istaknuo: “Intelektualno nadaren i znatiželjan, po karakteru plemenit i čvrst, u djelovanju načelan, uporan i dosljedan, Pašić je ostavio dubok trag na svim poljima svoga djelovanja. Njegova osobna knjižnica, koju je za života darovao Požeškoj biskupiji, svjedoči o širokom području zanimanja i kulturi. Posebnu pozornost zaslužuje njegov spisateljski rad. Od mladih dana pisao je u Danici (kalendar, Subotica), Subotičkim novinama, Našim novinama (Sombor), a kasnije u Bogoslovskoj smotri, Veritasu, Kani, Glasu Koncila, Glasniku Srca Isusova i Marijina, Vrelu života, Vjesniku biskupa Langa, Gospi Lurdskoj. Tiskani su mu romani: Pravi anđeo, Kraj našeg Dunava, Marta traži roditelje, Krv se suši, Tuđe suze, Najobičniji muškarac, Dida Fenjer te zbirka pjesama Svatovčice. U njegovoj pisanoj ostavštini, pohranjenoj u arhivu Požeške biskupije nalazi se nekoliko djela koja čekaju recenziju i eventualno tiskanje”. Osvrćući se na Pašićev pastoralni rad biskup Škvorčević je rekao: “U pastoralnom djelovanju preminuli župnik svojim je osobnim pristupom i radom zaorao duboku brazdu u Pakracu. Godine 1955. primio je zapuštenu župu. Sam piše da je ona nakon II. svjetskog rata bila u svojevrsnom rasulu, u nekoliko njezinih filijala osnovane su nove župe, brojni katolici su pobjegli ili bili rastjerani a oni koji su ostali – jedni zbog straha, drugi zbog nemara – izbjegavali su svećenika te je na misama bilo dvadesetak osoba, na prvoj pričesti samo nekoliko djece (1954. četiri prvopričesnika), župna crkva, područne kapele i župni dvor bili su u ruševnom stanju. Svojom svećeničkom požrtvovnošću, dosljednošću, upornošću i načinom rada s djecom i mladima, s onima koje je krstio, spremao za prvu pričest i vjenčao, vjernim služenjem u ispovjedaonici, hodočašćima u zemlji i inozemstvu, širenjem vjerskog tiska i drugim pastoralnim nastojanjima duhovno je Pakrac oživio, podigao naraštaj ljudi vjernih Bogu, Crkvi i svome narodu. Od kakvog je značenja bilo to djelovanje, pokazalo se i u nedavnim ratnim zbivanjima u Pakracu”. Biskup Škvorčević podsjetio je i na ekumenska nastojanja preminulog župnika te je istaknuo: “Pašić je bio svećenik velikog ugleda i poštovanja, ne samo kod svojih vjernika, nego i kod pravoslavne braće. Bio je svjestan okolnosti u koje je došao te je pisao: ‘Pojas Novska-Virovitica od presudne je važnosti kako za nacionalne interese Hrvatske tako i za vjerske interese Zagrebačke nadbiskupije. Znao sam to i prije. No dolaskom u Pakrac, središte tog pojasa, ja sam, dakako, situaciju upoznao na terenu u svoj svojoj ozbiljnosti. Već desetljećima postoji plan, koji se dosljednom upornošću provodi, da se penetracijom u taj pojas presiječe Hrvatska, i istočni dijelovi od tog pojasa izvuku ispod utjecaja katoličkog i hrvatskog Zagreba’. Pašić izričito piše kako u Pakrac nije došao po nacionalnom zadatku i kaže da takvih ambicije nije ni imao te među ostalim veli: ‘Zadaća mi je bila da radim na čisto vjerskom području. No takav moj rad morao se nužno kositi s planovima onih, koji u ovom pojasu žele katolicizam iz nacionalnih interesa posve razvodniti, a zatim i uništiti. I moj strah, da će me se smatrati hrvatskim nacionalnim emisarom, nije bio bez opravdanih pretpostavki. Zato su uvjeti u kojima sam morao raditi bili komplicirani. Ipak bez obzira na eventualne posljedice po moju osobu, ja sam čvrsto odlučio da za rimokatoličku vjeru učinim sve što mi sposobnosti uz pomoć Božju budu dopuštale’. Župnik Pašić iskreno je nastojao izgrađivati bratski odnos prema Srpskoj pravoslavnoj Crkvi i bio svojevrsni preteča ekumenskih nastojanja nakon II. vatikanskog sabora. Ostavio je zapise o svojim redovitim kontaktima sa slavonskim episkopom Emilijanom, o međusobnom posjećivanju, dapače i o pastoralnoj suradnji koju je pokrenula eparhijska skupština potaknuta daruvarskim parohom Juzbašićem 1958. godine. Sam episkop Emilijan posjećivao je Pašića, dolazio u župnu crkvu u pojedinim prigodama i znao poticati svoje svećenike da se upoznaju s njegovim pastoralnim radom, slušaju njegove propovijedi kako bi po njegovu uzoru djelovali u svojim parohijama. Sudeći o svemu tome iz sadašnje perspektive, nakon nedavnih ratnih stradanja, usuđujemo se reći kako bi – da su se spomenuti odnosi uspjeli sačuvati i u vrijeme demokratizacije i osamostaljenja Hrvatske u minulim 90-tim godinama – nevolje i stradanja Pakraca zacijelo bile manje”. Nakon popričesne molitve riječ zahvale preminulom svećeniku Josipu Pašiću izrekli su dr. Anđelka Gajšak-Špančić, Davor Huška, pakrački gradonačelnik te Matija Juraković, pakrački župnik. Potom je središtem Pakraca krenula sprovodna povorka u kojoj su brojni vjernici ispratili tijelo preminulog župnika Pašića do mjesnog groblja gdje je ono položeno u grob. Na sprovodnim obredima bio je nazočan i paroh Srpske pravoslavne Crkve u Pakracu Slobodan Lalić.