Vatikan, (IKA) – Nakon što je u dvije ranije audijencije obradio zadaću poučavanja i posvećivanja, papa Benedikt XVI. u današnjoj katehezi na općoj audijenciji govorio je o trećoj svećeničkoj zadaći – upravljanja.
Kako shvatiti u suvremenoj kulturi takvu jednu dimenziju, koja podrazumijeva pojam vlasti i ima svoj izvor u zapovijedi samoga Gospodina da se pase njegovo stado? Što je, doista, za nas kršćane vlast? Kulturna, politička i povijesna iskustva iz nedavne prošlosti, prije svega diktature u Istočnoj i Zapadnoj Europi u 20. stoljeću učinili su suvremenog čovjek sumnjičavim prema tome pojmu. Ta se podozrivost, nerijetko, pretvara u stav kako treba odbaciti svaku vlast, koja ne dolazi isključivo od ljudi i nije njima podložna. Ali upravo pogled na režime koji su, u proteklom stoljeću, sijali užas i smrt, snažni je podsjetnik da se vlast, na svakom području, kada ne uključuje povezanost s onim vrhunaravnim, kada zanemaruje najvišu vlast, koja je sâm Bog, na kraju neizbježno okreće protiv čovjeka. Važno je dakle prepoznati kako ljudska vlast nije nikada cilj, već je uvijek i jedino sredstvo i da, nužno i u svakom dobu, cilj je uvijek osoba, stvorena od Boga s njezinim nepovredivim dostojanstvom i pozvana biti povezana sa svojim Stvoriteljem, na svom zemaljskom životnom putu i u vječnom životu. Tako shvaćena vlast, koja ima kao jedini cilj istinsko dobro osoba i biti odraz jedinoga najvišeg dobra koje je Bog, ne samo da nije tuđa ljudima, već je, naprotiv, dragocjena pomoć na putu prema punom ostvarenju u Kristu, prema spasenju, pojasnio je Papa.
Govoreći u nastavku o samoj zadaći upravljanja koja resi prezbitera Papa je istaknuo kako, premda se ta pastoralna zadaća temelji na sakramentu, ipak njezina djelotvornost nije neovisna o osobnosti prezbitera. Da bi bio pastir po Božjem srcu potrebna je duboko ukorijenjenost u živom prijateljstvu s Kristom, ne samo uma, već također slobode i volje, jasna svijest o identitetu primljenom na svećeničkom ređenju, bezuvjetna raspoloživost voditi povjereno stado tamo gdje Gospodin hoće a ne tamo gdje se, naizgled, to čini prikladnijim i lakšim. To zahtijeva, prije svega, stalnu i sve veću spremnost pustiti da sâm Krist vodi svećenički život prezbiterâ. Naime, nitko nije stvarno sposoban voditi stado, ako ne živi duboku i stvarnu poslušnost Kristu i Crkvi, a sama poučljivost naroda svojim svećenicima ovisi o poučljivosti svećenika Kristu; zato je u temelju pastoralne službe uvijek osobni i stalni susret s Gospodinom, duboka svijest o Njemu, suobličavanje vlastite volje s njegovom voljom, rekao je Papa dodavši kako izvan jasno i izričito vrhunaravne vizije, nije moguće shvatiti zadaću upravljanja vlastitu svećenicima.
Ne postoji, rekao je na kraju Papa, veće dobro, u ovom zemaljskom život, od toga da se ljude vodi Bogu, budi vjeru, pridiže čovjeka iz tromosti i očaja, daje nadu da je Bog blizu i da vodi osobnu povijest i povijest svijeta: to je, u konačnici, duboki i krajnji smisao zadaće upravljanja koju nam je Gospodin povjerio.