Zagreb, (IKA) – Susret članova pokreta, udruga i zajednica Zagrebačke nadbiskupije sa zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem održan je u petak, 14. svibnja u dvorani Vijenac Nadbiskupijskog pastoralnog instituta u Zagrebu. Susret je upriličen u okviru programa ovogodišnjeg Dana pokreta i udruga Zagrebačke nadbiskupije koji se održava 14. i 15. svibnja u organizaciji Nadbiskupskog duhovnog stola. Riječ dobrodošlice kardinalu Bozaniću, te članovima pokreta, udruga i zajednica i njihovim duhovnicima uputio je biskupski vikar za laike dr. Tomislav Markić. U duhu gesla Dana “Vjeran je Bog koji vas pozva u zajedništvo Sina svojega”, dr. Markić je istaknuo kako Kristovi vjernici laici svoju vjernost žive na mnogolike načine. Jedan od njih je sudjelovanje u nekom crkvenom pokretu, udruzi, zajednici ili Putu. Kardinal Bozanić održao je predavanje o važnosti i ulozi svećenika u crkvenim pokretima i udrugama. Istaknuo je kako su u Svećeničkoj godini svećenici pozvani da prodube svoje zvanje i poslanje u Crkvi, a čitav Božji narod da više produbi što je to služba svećenika, služba ministerijalnog svećeništva. Isto tako, Svećenička godina je dobra prilika da u duhu Drugog vatikanskog sabora razmišljamo o crkvenom zajedništvu, posebno kad je riječ o odnosu klera i Kristovih vjernika laika, rekao je kardinal, te to potkrijepio citatima iz dogmatske konstitucije Lumen Gentium.
Svećenik je u zajednici naroda Božjega učitelj, pastir, otac. Svećenik tu službu vrši i unutar udruga i pokreta i drugih zajednica vjernika laika, rekao je kardinal, te upozorio kako se može postaviti pitanje što je to svećenik koji je član neke udruge, pokreta, zajednice vjernika, a što je svećenik koji ne pripada ni jednom pokretu, udruzi ili zajednici. Kardinal je istaknuo kako postoji stanovita napetost koja je ponekad dobra, jer stvara novi dinamizam, ali ako se zaoštrava ne dovodi dobru u Crkvi. Prigovor onom svećeniku koji je duboko član neke zajednice, pokreta je da “misli samo na svoj pokret, na svoju udrugu, vidi samo svoju udrugu, zajednicu i izvan toga ne vidi ništa”. Prigovor onim drugima je “ne vodi brigu o nama, ne mari za nas, daleko je od nas”. Sredina između jednoga i drugoga je potrebna u Crkvi i to je ono što osobito ističe papa Benedikt XVI., i što je više puta na razne načine naglasio Ivan Pavao II., rekao je kardinal, te podsjetio kako svećenik ima posebnu ulogu u udruzi, pokretu, zajednicama vjernika laika. Ona je da mudro i očinski gleda, prihvaća i da bude uvijek prema svakoj zajednici dobri pastir.
Kardinal je rekao kako postoje zajednice koje imaju svećenika kao duhovnog asistenta. To je korisno i potrebno, i bilo bi dobro kad bi svaka zajednica to imala, jer se specifična služba duhovnika očituje u izgradnji zajedništva i jedinstva, i to izgradnje zajedništva unutar zajednice i izgradnje zajedništva prema ostaloj Crkvi. On treba imati stalni kontakt s biskupom, on je na neki način onaj koji tu zajednicu širi prema zajedništvu vjere. On je pozvan da bude i odgojitelj u vjeri. On je služitelj sakramentalnoga života, osobito euharistije i pokore, on je nadalje onaj duhovni animator koji određenoj zajednici treba davati crkvenu širinu, treba na neki način zajednicu otvarati prema velikom zajedništvu Crkve i treba paziti da se zajednica ne zatvara, rekao je kardinal, te na kraju vjernike kroz deset preporuka ohrabrio kako da budu veća potpora i sugraditelji zajedništva svećenika i Kristovih vjernika laika.

U razgovoru koji je uslijedio dotaknuto je više pitanja, ali i problema na koja nailaze vjernici laici u svom djelovanju. Na pitanje pripadnosti određenoj zajednici, te udaljavanja od župne zajednice, kardinal je podsjetio kako je župna zajednica osnovna zajednica iz koje potječe svaki vjernik i kojoj na ovaj ili onaj način pripada cijeli život. Stoga je važna nazočnost u toj zajednici, a svaki vjernik koji istinski živi i karizmu pokreta i udruge, nastojat će da ona saživi i u župnoj zajednici. Kardinal je također pojasnio postupak priznavanja određene udruge, zajednice i pokreta od crkvenih vlasti, te je pozvao sve koji to još nisu da reguliraju svoj status. No, podsjetio je kako ima i područja u kojima od Crkve priznate udruge, zajednice i pokreti samostalno djeluju u odnosu na civilno društvo. Osobito tu dolaze do izražaja strukovna katolička udruženja koja mogu dati veliki doprinos raspravama koje se vode u našem društvu. Kardinal je stoga upozorio kako je to djelovanje u civilnom sektoru samostalno, ali mora biti odgovorno. Dotaknuto je i pitanje koordinacije, te je kardinal istaknuo pozitivne strane, a jedna od njih su i Dani pokreta i udruga.

Misno slavlje u povodu Dana udruga i pokreta Zagrebačke nadbiskupije u zagrebačkoj prvostolnici predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško. U koncelebraciji su bili biskupski vikar za laike dr. Tomislav Markić i duhovnici pojedinih udruga, pokreta, zajednica i Neokatekumenskog puta. “Dar pojedine udruge i pokreta je na tragu istinitosti koja u prvi plan ne stavlja pojedince i njihove sposobnosti, nego ono što Bog čini u zajedništvu Crkve”, rekao je biskup u homiliji, jer samo tako pojedinci daju ono što sami od sebe ne mogu dati; činiti ono što od njih ne provire; postaju nositelji poslanja koje je dao netko drugi. Istaknuo je kako je za udruge i pokrete iznimno poticajna Svećenička godina u kojoj se očituje snaga pozvanosti, ne kao snaga zasluga, sposobnosti, ljudske umnosti, nego pozvanost na apostolski rad. U Crkvi postoji puno dobrih samostalnih koraka; pojedinačnih istupa, ali njihov je učinak veoma ograničen. Jednako tako postoji crkvena stabilnost koja misli da treba čuvati svoje granice i koja se brzo pretvara u raznolikost unutar iste zajednice. Ona brzo započinje stvarati podjele unutar istih vjernika, stvarajući neplodne znakove prepoznavanja. Ni u jednoj ni u drugoj radost ne ide prema svojoj punini. A ova euharistija je zahvala za radost, usađenu u nas, darovanu za nove radosti, rekao je biskup. Postoji duhovsko gibanje, ali postoji i duhovsko ostajanje, združenost s Bogom i združenost ljudi međusobno. U hrvatskoj zbilji upravo nam je združenost u zajedništvu Duha tako potrebna. Ovdje u prvostolnici najljepši je primjer toga ostajanja koje se preriče kao vjernost u bl. Alojziju Stepincu. Ostajanje, kada su drugi željeli raspršiti Crkvu, nudeći joj primamljive putove, ali putove razdora. Čuvajmo duhovsko ostajanje, jer – bit ćemo Duhom pokretljiviji, riječi su kojima je biskup Šaško zaključio homiliju. Misno slavlje pjevanjem je uveličao “Collegium pro musica sacra”.