Zagreb, (IKA) – “Delikti u Crkvi” bila je tema Teološkog četvrtka Kršćanske sadašnjosti koji je održan 29. travnja u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu. Uvodničari su bili dr. Josip Šalković, dr. Ivan Štengl i mr. Ivica Šola. Voditelj Teološkog četvrtka don Anton Šuljić uvodno je istaknuo kako je odabrana tema vrlo ozbiljna i bolna, jer je to problem koji je u Katoličkoj Crkvi ostavio i još ostavlja duboke tragove.

Dr. Josip Šalković pojasnio je pravni vidik vezan uz “kažnjivo djelo klerika protiv šeste Božje zapovijedi počinjeno s osobom mlađom od 18 godina”. Istaknuo je da to područje zahtijeva multidisciplinarni pristup, kako prema počinitelju tako i prema žrtvi, a onda i prema samoj zajednici vjernika. Upozorio je kako ni kazneno djelo klerika protiv šeste Božje zapovijedi, pa ni teške kaznene mjere predviđene za počinitelja, nisu novina u Kanonskome pravu i u životu Crkve kako se ponekad u sredstvima društvenog priopćavanja želi prikazati. Važeće kazneno pravo Katoličke Crkve o tome govori u šestoj knjizi Zakonika kanonskoga prava s naslovom “Kaznene mjere u Crkvi” i ta se knjiga dijeli na dva dijela, prvi dio općenito govori o kaznenim djelima i kaznama, a u drugoj dijelu nalazi se specifikacija kazni za pojedinačna kaznena djela. U tom drugom dijelu, Zakonodavac precizira niz kažnjivih djela na temelju teškog kršenja šeste Božje zapovijedi. Karakterističan element je sama starost žrtve, neovisno o tome je li maloljetnik na djelo pristao ili nije pristao. Nakon proglašenja važećeg zakonika (1983.) Ivan Pavao II. je 30. travnja 2001. u obliku motu proprija odredio precizno najteža kaznena djela protiv ćudoređa i slavlja sakramenta koje su u isključivoj mjerodavnosti Kongregacije za nauk vjere i odredio je specijalne procesne note za proglašenje i izricanje kaznenih mjera za ta kaznena djela. Nakon toga je Kongregacija poslala 18. svibnja 2001. pismo svim biskupima, ordinarijima i patrijarsima. Svrha tog pisma bila je da pomogne svim ordinarijima u praktičnoj provedbi procesnih odredbi kako primijeniti kaznu za određeno počinjeno kazneno djelo. No, nije Crkva time prvi puta progovorila o tim djelima, podsjetio je Šalković, te istaknuo dokument iz godine 1962. Crimen sollicitationis koji je svoj prvi nacrt imao 1922. godine, kao i spominjanje kaznenog djela u Corpus Canonicus (1580.)
Šalković je upozorio kako se navedeni dokumenti ne miješaju i ne upliću u ingerenciju građanskih sudova. Istodobno za to kažnjivo djelo mogu se primijeniti potpuno dva neovisna puta primjene kazni – crkvenim putem prema odredbama Kanonskoga prava i putem građanskog suda temeljem odredbi građanskog uređenja. U završnom dijelu izlaganja, dr. Šalković ističe kako navedeni dokumenti donose i neke novosti. Poseban naglasak je stavljen na prethodnu istragu za kažnjivo djelo. Svaki ordinarij dužan je prethodno provesti istragu i kompletnu dokumentaciju dostaviti Kongregaciji za nauk vjere koja će prosuditi hoće li predmet zadržati kod sebe u suđenju, hoće li ga vratiti biskupskom sudu, ili će predmet povjeriti trećem sudu. Neki od ordinarija nisu ispravno postupili u toj materiji, napomenuo je predavač.

Dr. Ivan Štengl problematici je pristupio kao psiholog. Uvodno je dao neke dijagnostičke napomene vezane uz pedofiliju i efebofiliju koje valja imati na umu kad se analiziraju statistički podaci različitih autora. Istaknuo je kako se sama pedofilija javlja u doba adolescencije, premda je neke osobe postaju svjesne tek u srednjoj dobi. Tijek je obično kroničan, osobito kod osoba sklonih muškoj djeci, a učestalost recidiva dvostruko je veća nego kod sklonosti prema ženskoj djeci. “Izgleda da bismo smjeli tražiti njenu korelatnost sa seksualnim poremećajima uzrokovanima s psiho-aktivnim tvarima. Ovisno o učincima tvari, poremećaj može uključiti želju, uzbuđenje, ali i samu seksualnu radnju”, rekao je dr. Štengl te ukazao i na neurološke smetnje, odnosno oštećenje mozga koje su pokazale korelatnost s poremećajima u seksualnom ponašanju.
Kod takve populacije nije nužno riječ o povećanoj seksualnoj potrebi u usporedbi s ostatkom populacije. Osobe s pedofilijom služe se iskrivljenom percepcijom stvarnosti, izgovorima i racionalizacijama sve do amnezije događaja, rekao je predavač.
U drugom dijelu izlaganja, dr. Štengl osvrnuo se na problem pedofilije među katoličkim klerom. Tu valja diferencirati nekoliko činjenica, odnosno rasvijetliti nekoliko uvriježenih mišljenja, upozorio je. Prvo od njih je da su katolički svećenici skloniji tome deliktu od ostatka populacije. No, upozorio je kako je prema istraživanju 2% američkog klera sklono pedofiliji, 4% efebofiliji. Nažalost, seksualna nastranost te vrste nije svojstvena samo katoličkim klericima. Pojavljuje se i kod ostalih vjerskih službenika, a prisutna je svih profesija koje rade s djecom (psiholozi, učitelji, sportski treneri, vozači autobusa), podsjetio je dr. Štengl. Predavač je također upozorio da ne postoji statistička potvrda da bi katolički kler, koji živi u celibatu, bio skloniji seksualnoj devijaciji od službenika drugih religija kojima je ženidba dopuštena. Na kraju je istaknuo kako, sudeći po čitavom nizu bezuspješnih pokušaja pojedinih biskupa, pokazuje da se crkvena hijerarhija ne zna nositi s tom osjetljivom problematikom.

Mr. Ivica Šola govorio je o medijskoj percepciji problema. Istaknuo je da je najveća sramota što je neznatan broj biskupa štitio prijestupnike. Pedofila, ne samo među klericima, nažalost, uvijek će biti, jer je tu bolest jako teško kontrolirati ali ne smije se dogoditi zataškavanje, upozorio je predavač. Kratko je podsjetio na medijski i politički kontekst u kojem su se skandali događali, kako su oni medijski vađeni i obrađeni. Tako je istaknuo kako je u Hitlerovoj nacističkoj Njemačkoj o pedofilskom skandalu u Katoličkoj Crkvi 1937. predavanje održao Gebels. To je bila reakcija na osudu Vatikana fašističkoga djelovanja. Također, godine 2000., nakon razilaska između SAD i Svete Stolice po pitanju rata na Srednjem istoku, kada se Papa jasno usprotivio ratu, u medijima su se ponovno pojavili napisi o pedofiliji u Crkvi. Ovaj posljednji slučaj koji “otkriva” New York Times nije kao dva prethodna na političkoj razini, već je to unutarcrkveni obračun, rekao je Šola, te upozorio na način na koji su mediji izvještavali, tj. da su stalno vadili stare slučajeve. U tom kontekstu istaknuo je kako se ovdje može govoriti o moralnom poduzetništvu, jer se ne misli na žrtvu, već kako i koliko zaraditi na skandalu. To je potkrijepio i s podatkom, kako je u SAD-u od 1950. do 2002. godine od 4400 slučajeva podignutih optužnica, donijeto 105 pravomoćnih presuda za pedofiliju. Šola je upozorio kako će uvijek biti situacija da će se Crkvu trebati ušutkati, jer Crkva je jedina koja još slobodno govori. Crkvu budućnosti treba karakterizirati transparentnost i materijalna neovisnost, zaključio je Šola.

U vrlo živoj raspravi pojašnjeno je još nekoliko pojmova uz tu tematiku, pa tako i uloga papinske tajne. Naime, norme De gravioibus delictis i Pismo Kongregacije za nauk vjere De Delictis gravioribus nisu tajni dokumenti, kako ih se ponekad želi prikazati u medijima, jer su objavljeni u službenom glasilu Svete Stolice, a De delictis gravioribus poslan je i svim biskupima kako bi im se dale upute o načinu postupanja u takvim slučajevima. Specifični slučajevi mogu se zaštititi tajnom, tako i kažnjivo djelo počinjeno s osobom mlađom od 18 godina podliježe papinskoj tajni.