Đakovo, (IKA/TU) – Đakovačka prvostolnica Sv. Petra bila je dupkom ispunjena u tijeku sva četiri misna slavlja u nedjelju Gospodnjega uskrsnuća, 4. travnja. Nadbiskup i metropolit đakovačko-osječki Marin Srakić predvodio je jutarnju misu s uskrsnim blagoslovom jela, središnje misno slavlje predvodio je pomoćni biskup đakovačko-osječki Đuro Hranić. Liturgijsko slavlje animirao je Mješoviti katedralni zbor pod ravnanjem maestra Ivana Andrića i orguljašku pratnju maestra Vinka Sitarića. Na početku homilije biskup Hranić podsjetio je na pitanje s kojim se suočava svatko od nas: Što se događa s čovjekom kad ga polože u grob? Je li grob doista zadnja postaja poslije koje nema više ništa? “Na to pitanje postoje samo dva moguća odgovora: da ili ne. Ljudi koji kažu da smrću sve završava, posve su okrenuti ovozemaljskom životu i onome što on može pružiti. Međutim, oni drugi, koji su uvjereni da postoji život i nakon smrti, trude se ovdje živjeti s pogledom na taj budući život te su zato svjesni da ljudski sud i ovozemaljska ljudska mjerila nisu i jedina, da nam je svima stati pred Boga. Ako smatramo da smrt i grobni humak nisu kraj, onda se nameće i pitanje tko je taj koji će nam omogućiti život preko groba, jer čovjek to sam ne može. Svetkovina Kristova uskrsnuća jedini je pravi odgovor na to mučno pitanje. To je jedina prava zraka nade koja je iz Božje besmrtnosti prodrla u smrtnost našega ljudskog života; on je jedino uže spasa koje nam je pruženo nad provalijom koja zjapi nad našom ljudskom sudbinom”, poručio je biskup Hranić. Rekavši kako je uskrsnoj radosti učenika prethodila posvemašnja zbunjenost, strah i prava životna drama, biskup je istaknuo koliko je put do prihvaćanja uskrsnuća težak i traži čovjekovo opredjeljenje: vjerovati ili ne, te je rekao: “S tom dilemom – vjerovati i prepustiti se Bogu ili ne – susreće se i današnji čovjek koji živi kao da Boga nema i misli da sve može i treba sam uzeti u svoje ruke. I kad počne stvari uzimati u svoje ruke te ih uređivati onako kako mu to odgovara, sve češće pada u napast da pomisli da je on sam vrhovna norma i jedini koji može donositi odluke. Živimo u društvu u kojemu se Boga i danas ušutkava, zabranjuje mu se da govori i trpa ga se u grob natražnosti i prohujalih vremena. Suvremeno demokratsko društvo, ukoliko je tolerantno, smatra da Crkva može dati svoj prilog diskusiji o nekoj temi ili zakonu, ali njezina riječ ne može i ne smije u ničemu imati težinu, posebno ne odlučujuću. A nitko, niti od nas iz Crkve, ne misli niti zastupa da bi Crkva mogla određivati i formulirati zakone. Jedino je pravilo da nema pravila.” Pojasnio je da uvijek netko strada kada čovjek postaje vrhovna norma i zakon, bog koji uređuje stvarnost oko sebe i kroji je kako mu odgovara, jer čovjek tako počinje sam sebe ugrožavati i uništavati. “No, jer je Krist preko križa dospio do uskrsnuća, kršćanin, koji vjeruje i slavi Kristovo uskrsnuće, zna da bez križa nema uskrsnuća. Zato je realan i ne očekuje magične promjene životnih prilika. Premda na svom tijelu nosi rane, on snagom vjere gleda dalje i šire. Trenutačne poteškoće ne mogu ga uništiti i ne zastiru njegov obzor i pogled prema budućnosti, jer zna da je preobrazba ljudskoga društva i svega stvorenoga Kristovim uskrsnućem tek započela te da do potpunog očitovanja pobjede s Kristom može doći tek u budućnosti. Ali zna da će do toga sigurno doći te da je izlazak iz trenutačnih poteškoća i okvira ustaljenoga uvijek moguć”, rekao je biskup i uputio čestitku: “Sa željom da uzmognete biti ljudi uskrsnih vrednota i u sebi osjećati snagu Krista uskrsloga, koji je pobijedio zlo i smrt, svima Vama draga braćo i sestre, i svim članovima Vaših obitelji, želim mir i radost uskrsnog jutra. Neka Vam je svima sretan i blagoslovljen Uskrs!”