Zagreb, (IKA) – Nacionalni identitet bila je tema tribine “Zajednički vidici” održane 24. ožujka u organizaciji Ureda Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi, pod vodstvom dr. s. Valentine Mandarić, predstojnice Ureda. Više od 250 slušača potvrdilo je aktualnost teme o kojoj su raspravljali predavači dr. Neven Budak, profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, i dr. Slavko Slišković, pročelnik katedre za crkvenu povijest na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prof. Budak započeo je izlaganje definiranjem pojma nacije, ističući tradicionalni pristup koji je još uvijek prisutan u svijesti ljudi na našim prostorima. Tako shvaćena, nacija podrazumijeva krvno srodstvo pripadnika (tzv. povezanost krvi i tla), koji svi prihvaćaju isti sustav vrijednosti. Nažalost, prosječan građanin nekritički prihvaća takvu teoriju te i dalje živi u iluziji o trajnosti, nepromijenjenosti i monolitnosti nacionalnog identiteta. Pa i na našim prostorima kroz povijest su postojali deseci različitih identiteta, a s ilirskim pokretom i nacionalnom integracijom brišu se zasebni identiteti i radi se na unificiranju identiteta. Premda su neki lokalni identiteti preživjeli unifikaciju, ipak su oslabili, ugroženi su jezici i dijalekti, nestala je glagoljica i ćirilično pismo. Hrvatska inteligencija kroz kulturno djelovanje nastoji stvoriti naciju kroz jedan jezik i jednu povijest. Nekoliko je elemenata, ističe prof. Budak, kroz koje se radi na zajedničkom nacionalnom identitetu: hrvatski jezik, latinično pismo, pripadnost zapadnom civilizacijskom krugu, pripadnost kršćanstvu (katolištvu), tisućljetna kultura, nepostojeća država. Historiografija i književnost stvorile su mnoge mitove kombinacijom kojih stvara se ideologija određenih političkih pokreta koji ih koriste u svoje svrhe. Zajedničko im je, kazao je predavač, brisanje sjećanja na Mađare, Talijane, Osmanlije i druge okupatore. U 2. polovici 19. stoljeća i prvim desetljećima 20. stoljeća kroz niz miteologema kreira se identitet Hrvata, pa se danas i Europska unija promatra kao ugroza opstojnosti nacionalnih identiteta. Nacija kao takva zamagljuje kompleksnost povijesne zbilje, smatra prof. Budak. Često se, naime, identitet bira, ali svaki izbor pretpostavlja i onoga u čije se ime bira – pa se tako lako podmeću određene ideologije. Mnogi naciju i državu veličaju kao cilj politike i kao sredstvo postizanja pravednijih odnosa u društvu, ali nameće se pitanje treba li nacionalni identitet tražiti u povijesti, koja je obilježena ratovima i simbolima vlasti, ili pak u nedavnoj prošlosti koja je ipak donijela demokraciju, znanost, opismenjavanje, urbanu kulturu, veći stupanj tolerancije. Činjenica je da se nikad neće izglasati zajednički identitet koji će se odnositi na sve pojedince u Hrvatskoj, zaključio je predavač.
Povijesni presjek odnosa Crkve prema svemu što se smatra nacionalnim dao je dr. Slišković. Crkva nacionalni identitet smatra vrijednošću, ali “Crkva kao zajednica vjernika nije uvijek u svemu slijedila ono što je na ovom području zastupala institucija Crkve, dok se stavovi pojedinih mjesnih Crkava nisu uvijek podudarali s papinskim”, istaknuo je predavač. I sam je Krist pripadao određenom narodu, a isto tako i njegovi apostoli, dok su i prvi koncili raspravljali upravo o pitanju trebaju li novi članovi prvo postati Židovi da bi postali kršćani. Kroz povijest uglavnom se crkvene i državne granice podudaraju, a često je i u Crkvi važnu ulogu igrao svjetovni vladar. Tako je Crkva pridonijela i prihvaćanju, a zasigurno je i oblikovala i hrvatski identitet. Neosporna je uloga Crkve u brojnim aktivnostima (otvaranje škola, sastavljanje gramatika…) s ciljem apostolata, ali koje posredno oblikuju modernu hrvatsku naciju. U 19. stoljeću došlo je do nacionalnih revolucija prema kojima je i Crkva trebala zauzeti stav. Svećenstvo se bavi i političkim pitanjima s ideologijom tradicionalnog shvaćanja katolištva te nastaje fenomen političkog katolicizma, koji identificira katolicizam i hrvatstvo. Zastupa se ideja da je društvo nastalo Božjom voljom. Uskoro se javio i Hrvatski katolički pokret koji je s vremenom evoluirao u političko jugoslavenstvo, kazao je predavač. S događajima koje je donio II. svjetski rat, Katolička Crkva našla se i na našim prostorima u nedefiniranom položaju, a fašizam i ustaštvo nisu možda izrijekom osuđeni, pri čemu sliku Crkve nisu popravili ni izdvojeni glasovi, poput Stepinčeva. U poratnom vremenu Crkva ponovno postaje nositeljicom nacionalnog identiteta. Danas je to, smatra prof. Slišković, možda i najveća poteškoća u odnosu država-Crkva. Nameće se pitanje je li Crkva potrebna kao braniteljica nacionalnih hrvatskih interesa. Nacionalni i katolički identitet ne moraju se isključivati, a mogu se dobro nadopunjavati, kroz čuvanje od isključivosti, a promicanjem ravnopravnosti i dostojanstva svake osobe. Razvijena nacionalna svijest tako će pomoći Crkvi da ostvaruje svoje poslanje u konkretnim prilikama, zaključuje predavač.