Istina je prava novost.

Uz 80. rođendan prelata Vladimira Stankovića

Svojom dugogodišnjom nazočnošću u domovinskoj i raseljenoj Crkvi u Hrvata diljem svijeta utisnuo dubok i neizbrisiv trag

Zagreb, (IKA) – Prelat Vladimir Stanković u srijedu 24. veljače navršio je 80. godinu života. Tim povodom prisjećamo se bogatoga i plodnog života i djelovanja svećenika koji je svojom dugogodišnjom nazočnošću u domovinskoj i raseljenoj Crkvi u Hrvata diljem svijeta utisnuo dubok i neizbrisiv trag.

Mons. Vladimir Stanković rođen je 24. veljače 1930. u Kutini od oca Franje i majke Marije rođ. Mikoč. Pučku školu pohađao je u Kutini od 1937. do 1941., potom se upisuje u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu, gdje maturira 1949. godine. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 3. veljače 1957. Osamnaest mjeseci je na odsluženju vojnog roka (1952.-1954.) u Slavonskom Brodu. Za svećenika ga je na svetkovinu apostolskih prvaka svetih Petra i Pavla 29. lipnja 1956. u zagrebačkoj prvostolnici zaredio zagrebački nadbiskup Franjo Šeper. Mladu misu proslavio je 15. srpnja iste godine u rodnoj Kutini, a prva mu je služba kapelana u župi sv. Križa u Sisku od 1957. do 1961. godine.

Svećeničko djelovanje nastavlja sljedeće dvije godine (1961. – 1963.) kao upravitelj novoosnovane župe sv. Marije u Capragu kraj Siska, a potom slijedi dugi popis crkvenih službi i dužnosti koje je u tijeku više od pola stoljeća obavljao u Zagrebačkoj nadbiskupiji.
Od 1963. do 1968. osobni je tajnik nadbiskupa Franje Šepera, bilježnik Nadbiskupskog duhovnog stola i aktuar tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije, te od 1963. do1965. u Rimu prati nadbiskupa Šepera na Drugom vatikanskom saboru. Od 1963. do 1966. godine član je Uprave – direktorija prvoga katoličkog lista “Glas Koncila”, a zatim je opet godinu dana, od1968. do 1969., župnik župe sv. Blaža u Zagrebu, nakon čega postaje ravnateljem Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu (Director nationalis Operum pro migrationibus Croatis), službe na kojoj ostaje punih 30 godina – do 1999., od čega 20 godina i s uredom u Rimu). Na tu odgovornu i zahtjevnu dužnost imenovala ga je Kongregaciji za biskupe na prijedlog hrvatskih biskupa. Od 1969. do1999., tajnik je i voditelj Ureda Vijeća Biskupske konferencije Jugoslavije, a potom Hrvatske biskupske konferencije za hrvatsku migraciju, na koju ga je imenovala Biskupska konferencija s uredom u Zagrebu.

S godinama služenja Crkvi i hrvatskom narodu, umnažaju se i dužnosti, pa je od 1970. do 1975. član Vatikanskog ureda “Consilium superius pro migrationibus”, imenovan po Kongregaciji za biskupe. Papa Pavao VI. imenovao ga je 1973. monsinjorom – Praelatus honorarius; od 1975. do1989. predstavnik je BKJ pri Međunarodnoj katoličkoj komisiji za migracije(ICMC) u Ženevi, a potom deset godina, od 1989. do1999. “Ecclesiastical Assistant” je pri ICMC u Ženevi, imenovan po Državnom tajništvu Svete Stolice.
Od 1981. do 2000. honorarni je predavač na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu u predmetu “Theologia pastoralis migrantium”. U raznolikoj i plodnoj svećeničkoj biografiji, obogaćenoj napose dušobrižničkom skrbi za iseljenu Hrvatsku, valja dodati i da prelat Vladimir Stanković govori i piše engleski, talijanski i njemački jezik, a služi se francuskim i španjolskim. Kanonikom magistrom Prvostolnog kaptola zagrebačkoga imenovan je 21. travnja 1988., kada mu zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić najprije dodjeljuje kuriju na Kaptolu 22, a zatim na broju 1, gdje je bilo Tajništvo BKJ. Četiri godine, od 1989. do 1993. predsjednik je Središnjeg odbora Caritasa najprije BKJ, potom HBK, a od 1993. do1998. Predsjednik je Hrvatskog Caritasa. Od 1994. do 2010. član je “Skupštine” (Upravnog vijeća) zagrebačke izdavačke kuće “Kršćanska sadašnjost”, a uz to je deset godina (1995.- 2005.) član Upravnog vijeća Dječjeg vrtića “Sunce” u Đulovcu.
Godine 1996. predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je Redom Danice Hrvatske s likom Katarine Zrinske. Uz crkvene službe, prelat Stanković devedesetih i početkom 2000. obavlja i druge dužnosti, pa je od 1993. do 2000. član Upravnog vijeća Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” u Zagrebu, 1996. predsjednik je Upravnog vijeća “Ljekarne Diakonia” Hrvatskog Caritasa, 1998. član je Upravnog vijeća Hrvatskog Caritasa. Od 1998. do 2006. godine je generalni vikar Zagrebačke nadbiskupije i moderator Nadbiskupskog duhovnog stola. U tom je razdoblju zadužen i za kontakte s inozemnim humanitarnim institucijama, među kojima su najpoznatije “Renovabis”, “Kirche in Not”, “Clementia” i dr., a od 1998. do 2005. predsjednik je Odbora za gradnju Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Godine 1998. predsjednik je Odbora Zagrebačke nadbiskupije za doček pape Ivana Pavla II., a od iste godine pa do 2006. član je raznih upravnih tijela Zagrebačke nadbiskupije: Zbora savjetnika, Prezbiterskog vijeća, Ekonomskog vijeća, Povjerenstva za kulturna dobra, Odbora za sakralnu umjetnost, Odbora za popravak katedrale, Odbora Doma sv. Josipa i dr. Za iznimno bogato služenje Crkvi papa Ivan Pavao II. podjeljuje mu 11. studenoga 1999. odličje “Pro Ecclesia et Pontifice”.

Kroz 29 godina (1970. – 1999.) prati naše biskupe, a najviše kardinala Kuharića na pastirskim pohodima hrvatskim iseljenicima. Bio je u 15 puta u SAD-u i Kanadi, 8 puta u Australiji, 4 puta u Južnoj Africi, po 2 puta u Novom Zelandu te u više zemalja Latinske Amerike. Među hrvatske iseljenike i na privremenom radu po zapadnoj Europi putovao je svakoga mjeseca. U tijeku njegova upravljanja hrvatskom inozemnom pastvom osnovano je u cijelom iseljeništvu 110 novih misija (a tada ih je ukupno bilo 192). Za svoje studente koji su slušali predmet o pastoralu selilaštva izdao je više prevedenih knjiga s područja pastorala migranata, a najvažnije mu je djelo enciklopedijsko izdanje zbornika “Katolička Crkva i Hrvati izvan domovine”.
Poslije smrti kardinala Kuharića, između 2003. i 2007., objavio je “malo petoknjižje” – “Kardinal Kuharić u hrvatskom iseljeništvu”, prateći u pet svezaka zagrebačkog nadbiskupa po svim kontinentima. Na stotine članaka i reportaža o Hrvatima izvan domovine objavio je u “Glasu Koncila”, “Kani” te drugim crkvenim listovima.
Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić imenuje prelata Vladimira Stankovića 15. studenoga 2005. predsjednikom Odbora za obnovu zagrebačke katedrale, a 12. prosinca iste godine imenovan je kanonikom kustosom Prvostolnog kaptola zagrebačkog. Godinu dana kasnije (2006.) imenovan je sucem u kauzi beatifikacije službenice Božje Marice Stanković, a 2007. voditeljem Ureda za vezu s rimskom postulaturom u kauzi fra Bonifacija Pavletića, o kojemu izdaje knjige i letke.
Zadarski nadbiskup Ivan Prenđa imenuje ga godine 2008. generalnim tajnikom Hrvatskog ogranka Svjetske konferencije religije za mir (WCRP – CROATIAN CHAPTER), te pomaže u izdavanju časopisa “Mirotvorni izazov”.
Gradsko vijeće rodnog grada Kutine 10. studenoga 2008. dodijelilo mu je “Nagradu za životno djelo”.