Zagreb, (IKA) – Dominikanac Frano Prcela s Instituta M.-D. Chenu u Berlinu održao je predavanje “Polog katoličkog u hrvatskom identitetu” u ponedjeljak 15. veljače u dvorani Tribine grada Zagreba na redovitoj tribini Hrvatskoga katoličkog zbora “MI”. Prcela je podsjetio kako je u svijesti velike većine Hrvata nezaobilazna odrednica hrvatskog identiteta upravo Katolička Crkva. Spletom povijesnih okolnosti većina Hrvata postala je pripadnicima Katoličke Crkve, odnosno skoro svi katolici su ovdje Hrvati. Kad je posrijedi ne samo nacionalna, nego i konfesionalna pripadnost riječ je o nečemu čemu se postajalo, i još uvijek se postaje rođenjem, odnosno kroz “obiteljsko nasljeđe”. S druge strane višestoljetni hod bez samostalnog političkog okvira državnosti stavlja Katoličku Crkvu u poziciju središnjeg čimbenika homogenizacije, odnosno čuvarice hrvatskog identiteta. Nacija i konfesionalna pripadnost, odnosno Crkva i narod gotovo se poklapaju, stoga je danas u vremenu radikalnih pluralnosti reduciranje hrvatskog nacionalnog identiteta u katolištvu i stapanje katoličanstva u hrvatstvu anakrono i vjerski, odnosno teološki promatrano vrlo opasno za obje strane. Je li Crkva toga svjesna, upitao je Prcela.

Katolička Crkva je isticanjem tijesne povezanosti s hrvatskim narodom stvorila tzv. pozitivne predrasude o sebi samoj kreirajući tako interne meta-pripovijesti. Pri isticanju suputništva, odnosno suputništva hrvatskoga naroda i Katoličke Crkve – kako od crkvene hijerarhije, većine svećenika i crkvenih povjesničara, tako sve do tzv. najobičnijih vjernika – koriste se određeni povijesni događaji, osobe ili sintagme koje su s vremenom postale neizostavnim pojmovnikom u samopredstavljanju Hrvata katolika. Sam pojam meta-pripovijesti Prcela je zorno predstavio pojmovima poput “katolički narod”, “marijanski narod”, “predziđe kršćanstva”, “Crkva u Hrvata”, “najkatoličkija zemlja”.

Zauzimanje oko identiteta jest nadasve dinamičan i nepredvidiv pothvat – u doslovnom smislu riječi drama. Stoga Crkva stoji pred izazovom kreativne distance prema tradiciji, kako bi napokon obuzdala svoju sklonost posadašnjenja vjerskih sadržaja kroz istaknuto komemoriranje prošloga. Time će ujedno obuzdati opasnost zauzimanja za tradicionalno katoličanstvo i otvoriti se izazovima pluralističkoga hrvatskog društva održivim argumentima, a ne “velikim sjećanjima”, upozorio je Prcela, te podsjetio kako se Crkva nalazi pred izazovom da ne shvaća pluralizam samo kao nešto korisno za ostvarenje svoga poslanja, nego i kao svoju zadaću – da aktivno podupire i omogući pluralizam. Jer, nije uspjeh Crkve u kontekstu nekog društva u tome da “p(r)ogura” svoje istine, nego da pomogne pri stvaranju preduvjeta za društvenu raspravu o zajedničkom dobru s istim pravima i istim obvezama.

Nadalje, Prcela je upozorio kako je Crkvi čak zauzeti se oko toga da ona kao institucija ima što manji utjecaj, da se zapravo osjeća nesigurnom, kako bi tako potpomogla i aktivno poticala vjernike pojedince da se osobno više angažiraju u kreiranju civilnog društva i politike uopće. Dočim su vjernici u homogenom društvu podupirani Crkvom i njezinim institucijama, u pluralističkom društvu sve više dolazi do izražaja činjenica da sada Crkva ovisi o pojedincima. Ona je naime, potrebita njihove podrške, kako bi se kroz pojedinačni angažman stvorio mozaik vjerničke prepoznatljivosti, a ne osigurao kroz javni ugled institucije Crkve. Odnosno, kako je svojedobno poantirano izjavio kardinal Hoefner, da je Crkva u modernom društvu prisutna i djelotvorna samo dotle dokle seže svjedočenje kršćana.
Nije izazov u tome koliko katoličkoga Crkva treba po svaku cijenu unijeti u hrvatskom društvu i(li) u rasprave o hrvatskome nacionalnom identitetu, nego su vjernici katolici pred izazovom da se uključe u javni, politični život, rekao je Prcela, te podsjetio kako je predanije i autentičnije zauzimanje oko istinskoga kršćanskog i katoličkog identiteta najbolji prinos Crkve izgradnji hrvatskoga identiteta – i to Katoličke Crkve za svakog čovjeka, a ne posebice za Hrvata, pa čak niti ekskluzivno za katolika.

Katolička Crkva stoji ispred napasti da nedostatak vjerske supstance nadomjesti pomoću društvenog utjecaja. Gubeći danas utjecaj u hrvatskoj javnosti, Crkva nipošto ne gubi. To zapravo otvara vjeri mogućnost zauzetije raščlaniti postojeće stanje u društvu upravo u svjetlu evanđelja. Jer otkriti, odnosno doslovce krčiti, nove staze do transcendentnoga jest zadaća svih zadaća, bez koje nema odrastanja u vjeri njezinih članova kako bi se kao takvi uopće mogli ugraditi u budućnost mozaika katoličkoga u hrvatskom identitetu. Stoga se Crkva uopće ne treba truditi da postane dio nacionalnog tijesta – u najboljem slučaju biti joj je kvasac. U protivnom će katolički identitet kod Hrvata katolika (o)stati samo “velika priča”, zaključio je Prcela.