Zagreb, (IKA) – Knjiga “Mladi Stepinac – pisma zaručnici” Diana Batona (fra Ivona Ćuka, OFMConv) predstavljena je 9. veljače u Dvorani sv. Franje samostana franjevaca konventualaca u Zagrebu. Knjigu je o 50. obljetnici smrti bl. Alojzija Stepinca objavila Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca, a predstavili su je postulator Kauze bl. Alojzija Stepinca mons. Juraj Batelja, prof. Nevenka Nekić i urednik izdanja fra Ivan Bradarić. U knjizi je objavljena korespondencija dvadesetpetogodišnjeg Alojzija Stepinca s Marijom Horvat. Osamnaest pisama, šest Alojzijevih i dvanaest Marijinih, autor prenosi u cijelosti i tumači svojim osebujnim stilom. Tako uređenu građu fra Ivon je čitao u hrvatskom programu Radio Vatikana u razdoblju od 27. siječnja do 13. ožujka 1975. godine.

Duboko se klanjam geniju ljubavi i duhovnosti o. Ivonu Ćuku, koji se osmjelio ta pisma tako predočiti javnosti da ona do danas nikoga nisu sablaznila, a mnoge su u čistoći i pravoj vjeri uščuvala, rekao je uvodno mons. Batelja, te podsjetio kako je kod odlučivanja o prvoj objavi pisama, 1975. godine u Rimu, bila velika polemika jer su se neki bojali da će iznošenje sadržaja pisama izazvati možda gnušanje, iznenađenje, a možda razočaranje ili pak možda i poljuljati nečiju vjeru. Pisma je zagrebačkom nadbiskupu Franji Kuhariću 18. rujna 1973. predala Anđelka Horvat, sestra pokojne Marije Horvat s kojom se Stepinac želio vjenčati, uz pismeno i darovno pismo da se čuvaju i da Crkva upotrijebi ta pisma na najbolji mogući način. Od tada su ta pisma dio hrvatske kulturne baštine, ne samo duhovne, nego i literarne, rekao je mons. Batelja te podsjetio na okolnosti nakon povratka Alojzija s bojišnice I. svjetskog rata. Posebno je istaknuo Stepinčevo razmišljanje o kršćanskom poimanju braka što će kasnije biti sastojnica njegova pastoralnog djelovanja i obnova hrvatskog naroda po pastoralu obitelji. Osvrćući se na naslov knjige, mons. Batelja istaknuo je kako on nije istinit, no literarno se može opravdati, jer je sam Alojzije u petom pismu 25. ožujka 1924. jasno napisao: “Marija mi još nismo pravi zaručnici, niti sam ja došao na zaruke, pred svjedocima i svećenikom postajemo zaručnici.”
Duhovno raspoloženje u pismima, kako Marije Horvat tako i Stepinca, sve je ono što je u čovjeka časno, pošteno i što je najdublje živi u čovjekovoj psihi i u zdravom poimanju ljubavi mladenaštva i braka, istaknuo je postulator. Alojzije je shvaćao kako se život u braku može ostvariti samo po molitvenome životu. Stepinac je kao zaljubljenik ne u vremenito, nego vječno i kao čovjek rastao iz Nasljeduj Krista, čitajući Bibliju, umjesto da postane melem za jedno srce, postao je melem za milijune ljudi. Stoga je kardinal Kuharić s pravom izgovorio riječi “i na temelju samo ovih pisama bilo bi dovoljno razloga da se na čast oltara podigne kardinal Alojzije Stepinac”, rekao je mons. Batelja.

Govoreći o knjizi, prof. Nevenka Nekić istaknula je da je glavnina sadržaja u pismima u apstrakcijama kojima su oni jedno drugom bliski: Alojzije shvaća da je i brak tajna, da je i žena kao i svako ljudsko biće tajna, a mora postojati poštovanje, uzvišenost i dostojanstvo u tom obliku života. Njezina pisma s relativno malo riječi, suspregnuta su ali duboko proživljena. Neusporedivo s današnjim načinom baratanja riječima, kad se cijeli svijet pretvorio u niskorazinsku brbljaonicu, rekla je prof. Nekić te podsjetila na jednu od mnogih asocijacija koja se bude tijekom čitanja tih pisama, a to je ljudski ponos. U komentarima autora knjige osjeća se njegova vlastita treperava duša koja je iščitavala pisma svom fascinacijom koja se u njima može pronaći, ne tragajući nasilno za razlozima budućega martirija i položaja kardinala, ne stvarajući od njega ikonografsku sliku hagiografskog askete. Ivon Ćuk naslutio je i ono metafizičko i neobjašnjivo ne trudeći se da odgovori na sva pitanja. To je velika vrlina – glasnik si nije dopustio da bude važniji od same vijesti, zaključila je prof. Nekić.

Fra Ivan Bradarić podsjetio je kako je to drugo izdanje pisama. Knjigu “Mladi Stepinac – pisma zaručnici” autora fra Ivona Ćuka, pokretača časopisa “Glasnik sv. Antuna Padovanskoga” (danas Veritas), poznatog novinara i pisca duhovnoga štiva, objavljena je u Rimu 1975. godine u izdanju “Zirala, Zajednice izdanja ranjeni labud”. Tekstove su na predstavljanju iz knjige čitali Lejdi Oreb i Tomislav Baran. U glazbenom dijelu sudjelovali su Mira Vlahović, prvakinja opere HNK u Zagrebu, uz klavirsku pratnju maestra Simona Petera Dešpalja, a program je vodila Tanja Popec.