Zagreb, (IKA) – Prvo izlaganje na 50. teološko-pastoralnom tjednu u utorak 26. siječnja s temom “Teološko-pastoralni tjedni u službi permanentnog obrazovanja prezbitera” održao je dr. Adalbert Rebić. Uvodno je podsjetio kako je kardinal Franjo Šeper kao sudionik Drugoga vatikanskog koncila bio svjestan potrebe trajne izobrazbe svećenika, pa je stoga vrlo rano, tj. 1959. godine potaknuo Katolički bogoslovni fakultet da organizira teološko-pastoralne tečajeve. KBF je tako već 1961. godine organizirao prvi liturgijsko-pastoralni tečaj, koji je po predavanjima bio neke vrste repetitorij teološkog studija. Teme koje su slijedile bile su u skladu s potrebama nastalima u vezi s koncilskom obnovom liturgije.
Dr. Rebić istaknuo je kako je prvi pokoncilski tečaj održan godine 1966. u trajanju od četiri dana bio s novom koncepcijom, te je promijenio ime u teološko-pastoralni tečaj i obuhvatio je sva teološka područja. No, već dvije godine kasnije dobiva današnji naziv Teološko-pastoralni tjedan. Taj TPT bio je zapažen i po većem sudjelovanju vjernika laika među predavačima. Dr. Rebić je istaknuo kako u razvoju TPT-a valja podsjetiti na godinu 1970. koja je u mnogome bila prijelomna. Naime, tadašnji dekan KBF-a Tomislav Šagi-Bunić želio je dati TPT-u novo lice, po uzoru na slične skupove koji se održavaju u Europi.
U pogledu broja sudionika, dr. Rebić je istaknuo kako je od 1966. godine pa do pada komunizma na TPT-u redovito bilo i do tisuću sudionika, a sam kardinal Franjo Kuharić sudjelovao je na svim TPT-ovima te na svim predavanjima, te je tako svojom nazočnošću i svojim homilijama TPT-ovima davao svoj duh, odsjev prisutnosti Duha Svetoga. U zaključku dr. Rebić istaknuo je kako su Tjedni kroz svih pedeset godina bili okosnica teološkoga permanentnog obrazovanja svećenika.

“Teološko-pastoralni tjedan u (ne)dovršenoj perspektivi Drugoga vatikanskog koncila” bila je tema izlaganja dr. Josipa Balobana. Ako se riječ perspektiva shvati u smislu budućnosti i nade, onda je događaj II. vatikanskoga koncila u trenutku proslave 50. obljetnice TPT-a za svećenike u Zagrebu istodobno dogođena prošlost, življena sadašnjost, te očekivana i žuđena budućnost. Samim tim iz te trodimenzionalne stvarnosti izranja istoznačni trokut odnosno trolist: koncil, teološko-pastoralni tjedan i svećenik. Dakako, da pri tome nije zanemaren ni biskup ni narod Božji niti konkretno hrvatsko društvo odnosno svekoliki ovozemni svijet, rekao je na početku izlaganja dr. Baloban. U tijeku predavanja posebno se osvrnuo na pitanje “Jesu li teološko-pastoralni tjedni dovoljno uprisutnili Koncil?” Upozorio je kako se recepcija Koncila u Crkvi u Hrvatskoj ne smije jedino i samo reducirati na TPT-ove, jer je uz Tjedan bilo tolikih drugih crkvenih čimbenika koji su promicali ideje Koncila među svećenicima i biskupima, kao i unutar Božjeg naroda. Jednako tako tko istražuje, prosuđuje i vrednuje spomenuti Koncil u Crkvi u Hrvatskoj i društvu, ali i izvan Hrvatske, ne može i ne smije zaobići 50 teološko-pastoralnih tjedana koji su kontinuirano bili na liniji tumačenja koncilskih ideja i ostvarenja u Hrvatskoj, ali i šire. Na kraju se dr. Baloban osvrnuo i na temu svećenika kao povremenu i nezaobilaznu temu na TPT-u. O ulozi i mjestu svećenika u Crkvi i u društvu bili su svjesni i organizatori TPT-a kada su dva puta kao okvirnu temu stavili baš svećenika. Prvi puta 1971. i drugi puta ove 2010. godine. Dakako, da se o liku, životu, a napose o službi prezbitera govorilo na više TPT-a u tijeku pet desetljeća. U zaključku je istaknuo kako Svećenička godina želi potaknuti i ohrabriti na usredotočenje na svećenički identitet, koji uz sve povijesne prilagodbe u svojim bitnim odrednicama ostaje isusovski i crkveni. Ili drukčije rečeno: Svećenikov identitet je ono po čemu svećenik jest što jest, tj. pozvani i opunomoćeni, u svojoj trostrukoj vjernosti i odgovornosti: prema Bogu i Crkvi, prema čovjeku i prema samome sebi odnosno prema vlastitom identitetu.

Posljednje predavanje u prijepodnevnom dijelu rada s temom “Prezbiter – sluga i pastir suvremene župne zajednice” održala je dr. Jadranka Garmaz. U uvodu izlaganja kratko se osvrnula na teološka promišljanja o identitetu prezbitera i njegovo poslanje u Crkvi i svijetu. Potom je podsjetila na koncilska promišljanja o prezbiteru u kontekstu glagola “služiti”. Podsjetila je na relevantne dokumente vezane uz službu i život prezbitera. Istaknula je kako je služenje temeljna oznaka svakog kršćanina, a napose svećenika, tj. župnika, jer njemu kao pastiru pripada briga za promicanje svih kršćanskih službi u njegovoj župnoj zajednici, u Crkvi i u služenju u svijetu. Dr. Garmaz nadalje je istaknula ulogu prezbitera kao pastira, tj. voditelja župne zajednice. Tu je kao važno podsjetila na razne skupine koje čine župsku zajednicu. Podsjetila je na biblijske slike o službi vođenja, promišlja o suvremenom stilu vođenja župnih zajednica i u župnim zajednicama. Svaka slika, svaki simbol i svaka uloga odgovara konkretnom povijesnom kontekstu, upozorila je predavačica, te istaknula tezu da ne postoji vođenje po sebi, koje bi za sva vremena bilo ispravno i važeće, nego vođenje župe može biti samo primjereno, odmjereno, po mjeri konkretne župe, u njezinu konkretnu trenutku, na konkretnu mjestu, s njezinim konkretnim osobama, dinamikom. Vođenje je konstitutivno za život župe, zbog čega je nužno uvijek nanovo teološki promišljati o njegovim temeljima, rekla je dr. Garmaz, te pojasnila razliku između vođenja u župi i vođenja župe. Na kraju je istaknula kako prezbiter ima zadaću predstavljati Krista, naviještati evanđelje, upućivati na temeljnu ovisnost o Kristu i na misionarsko poslanje i zadaća mu je mnogo šira od vođenja župe.