Subotica, (IKA) – Osamnaesti po redu “Razgovor” Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost “Ivan Antunović”, održan je 20. siječnja u Hrvatskom kulturnom centru “Bunjevačko kolo” na temu “Dužijanca – jučer – danas – sutra”, u povodu 100. obljetnice tzv. “crkvene Dužijance”. Bio je to drugi dio obilježavanja Dana biskupa Ivana Antunovića, koji se tradicionalno održavaju u siječnju u povodu obljetnice smrti toga preporoditelja bačkih Hrvata.
O “Dužijanci jučer” govorio je mons. Stjepan Beretić, podsjetivši kako običaje vezane uz završetak žetve imaju svi narodi koji se bave zemljoradnjom. Tako su ih u Podunavlju nazivali “doženjanca, doženjance”, a u Dalmaciji se ponegdje kaže još i “dovršancija”. Običaj se nazivao dužijanca i “dožinjalica” a oko Udbine su Hrvati i Srbi govorili “dožitoncija”, dok je somborski zaziv “dužionica”, podsjetio je predavač. “Dužijanca je bila prije svega obiteljsko slavlje završetka žetve i zahvale Bogu za kruh svagdašnji. Nakon žetve žetveni bi vijenac u svečanoj povorci žeteoci donijeli domaćinu, da tako označe kraj velikoga posla. Vijenac bi se po ulasku u domaćinovu kuću polijevao vodom u znak želje da njive opet budu plodne i da dobro rode. Vijenac se čuvao u velikoj časti. Visio je o gredi u čistoj sobi sve do početka sjetve. Onda bi ga domaćin izmrvio, a sjeme iz vijenca pomiješao bi sa sjetvenim sjemenom”, rekao je predavač. Novi datum u slavljenju Dužijance je g. 1911., kada je župnik subotičke župe sv. Roka mons. Blaško Rajić, u suradnji s Katoličkim divojačkim društvom priredio u crkvi slavlje Dužijance, da tako svi koji slave obiteljsku dužijancu, zajedno i u crkvi zahvale Bogu za završetak žetve i kruh svagdašnji. “Liturgijski dio subotičke i somborske dužijance postao je najveća ljetna svetkovina bunjevačkih Hrvata. Nastala je kao nešto što je izniklo iz one obiteljske dužijance. Razvila se tako snažno da ta liturgijska dužijanca traje već puno stoljeće. Kućna (obiteljska) dužijanca je zaboravljena, a ova liturgijska živi”, zaključio je mons. Beretić.
Dr. Andrija Kopilović podsjetio je kako se Dužijanca slavi “danas”, tj. posljednjih dvadesetak godina. Pritom je istaknuo nekoliko teza od koji se prva odnosi na činjenicu kako je dužijanca obiteljska svečanost koja je pravo javnosti stekla godine 1911. i to u Crkvi. Druga teza podrazumijeva to da je dugi niz godina ta manifestacija poprimala samo obogaćujuće forme isključivo unutar Crkve i hrvatskih bunjevačkih udruga koje su se okupljale oko Crkve, kao što je bilo Katoličko divojačko društvo i Katoličko momačko društvo. U doba komunizma Dužijanca je bila samo crkvena javna svečanost. Treća pak teza odnosi se na to da ljudi svjesni i zauzeti za bogatu baštinu okupljeni oko Kulturno umjetničkog društva “Bunjevačko kolo”, 1968. organiziraju takozvanu Gradsku Dužijancu. Bile su tada dvije Dužijance – “crkvena” i “gradska” koje se nisu smjele “ni dodirnuti”. U posljednjoj tezi predavač je istaknuo kako godine 1993. ima dvije grupacije nositelja Dužijance s istim idejama. Naime, u međuvremenu je crkveni način proslave obogaćen takozvanim “Danima kruha i riječi” koji se sastojao iz trolista: kulturno stvaralaštvo, molitveno-meditativni dio i euharistijsko slavlje, kao vrhunac i završetak slavlja Dužijance. S druge strane urušavanjem komunizma uvidjelo se da sama takozvana “Gradska Dužijanca” bez duhovne dimenzije neće dugo potrajati ili se barem neće moći ostvariti temelj za vrednovanja zahvalnosti i rada. Tada je Dužijanca združena u jednu jedinu manifestaciju.
Kao poticaj za razgovor, dr. Kopilović pozvao je da razmisle, dok se ide ususret slavlju stote Dužijance, kakva bi ona trebala izgledati sutra. Kao svoj stav o budućnosti dužijance rekao je: “Mislim da dimenziju zahvalnosti ne smijemo zanijekati. Jednako tako ne smijemo zanijekati ni vrednotu rada. Dužijanca bi trebala biti stvarno događaj, a ne samo običaj. Događaj od kog se živi, a ne samo onaj koga se pamti”, zaključio je dr. Kopilović.
U trećem dijelu susreta u kojem je bilo riječi o “Dužijanci sutra”, moderator večeri, somborski župnik Josip Pekanović pozvao je okupljene da iz sadašnje perspektive slavlja dužijance pokušaju baciti pogled u “sutra” te dati konstruktivne prijedloge kako bi ona u budućnosti mogla biti i ljepša i bolja. U razgovoru je sudjelovalo desetak od više od stotinu sudionika. Svi interventi išli su u smjeru da dužijanca treba ostati i dalje najvažnije slavlje Hrvata Bunjevaca u Bačkoj, ali bi se trebalo poraditi na boljoj organizaciji, pokušati pomiriti dvije struje u tom slavlju – bunjevačku i hrvatsku, zbog čega osobito ima poteškoća u slavlju somborske dužijance. Istaknuto je također da su za “sutra” dužijance najodgovorniji svećenici Hrvati i sve hrvatske udruge, koje koordiniranim radom moraju pročistiti “Dužijancu danas” za bolju, ljepšu i bunjevačkim Hrvatima korisniju “Dužijancu sutra”.
“Razgovor” je započeo pjesmom “Molitva Bunjevaca”, Matije Evetovića, koju je recitirala Ivana Rudić, recitatorica “Hrvatske čitaonice”, a završio stihovima Alekse Kokića “Bačka”, koje je uglazbila Zdenka Kočonda a izveo ju zbor “Collegium musicum catholicum” pod ravnanjem Miroslava Stantića.
Dani biskupa Ivana Antunovića imaju i svoj treći dio, koji se obilježava o njegovu rođendanu u lipnju, koji je ujedno i jedan od službenih blagdana hrvatske nacionalne manjine u Srbiji. “Razgovor”, kao oblik susretanja Hrvata Bunjevaca, u Subotici ima drugu tradiciju. Prvi “Razgovor” održan je u organizaciji Matice subotičke godine 1934. i u tom obliku održavan je do godine 1941. Cilj razgovora uvijek je obrađivao aktualne teme vezane uz život i djelovanje bačkih Hrvata, a obnovio ga je Institut “Ivan Antunović”, godine 1990.