Karin, (IKA) – “Sv. Ivan Marija Vianney – uzor svećeničke duhovnosti i pastoralne zauzetosti” bila je tema izlaganja dr. don Ivana Bodrožića na susretu svećenika Zadarske nadbiskupije ređenih u posljednjih deset godina 30. studenoga u franjevačkom samostanu Bezgrešnog začeća BDM u Karinu. Događaj u kojem je sudjelovao i zadarski nadbiskup Ivan Prenđa organiziralo je nadbiskupijsko Povjerenstvo za permanentno obrazovanje mladih svećenika. Dr. Bodrožić opisao je temeljne odrednice Vianneyeve svećeničke duhovnosti, uz način i sredstva koja je koristio na putu svetosti, te kako je pastoralnu zauzetost stavio u konkretno župničko djelovanje. Na prvom mu je mjestu bila životna praksa. No bio je i kontemplativac, jer se to određuje prema mističnom doživljavanju Božje prisutnosti u životu. “Vianney nije bio akademski teolog koji proizvodi ideje, već je bio teolog jer u svemu doživljava Božju prisutnost kojom je sasvim prožet. Bio je teolog živeći teološke sadržaje primjenom u svakodnevici”, rekao je predavač, dodavši da Vianney nije teoretizirao o Bogu kao predmetu akademskog promišljanja pomoću filozofsko-teoloških teorija, već je pristupao “dobrom Bogu”, kako ga je zvao, otvoren pred njim za iskren razgovor. Bio je skroman i ponizan, kao propovjednik nije imao kompleksa niti je patio od osjećaja manje vrijednosti koji bi ga sprečavao vršiti službu. Ljubav Božja je nadomještala tamo gdje mu je kao nesavršenu čovjeku nedostajalo. Nije bio pasivan zbog slabosti, već vrlo aktivan za spasenje duša. “Iz njegova primjera je razvidno kako je svetac najrječitiji, najsadržajniji i najteološkiji govor o Bogu. Svetac je teolog životom, a ne idejama, djelima ili samo riječima”, poručio je dr. Bodrožić, istaknuvši da je arški župnik doista bio svećenik, nije samo vršio svećeničku službu. “Pred tom činjenicom čovjek se postidi kad shvati kako se pretvori u profesionalca koji dobro funkcionira, ali koji ipak nije ono što bi trebao biti, pa i kad sve učini dobro”, upozorio je predavač. Sakramentalnost je bila središte njegovog djelovanja, uvjeren da čovjeku dobra od Boga dolaze po sakramentima. “U duhovnim savjetima kojima je vodio vjernike nema naznake čudotvorstva u smislu obećavanja i upućivanja na čudo, da bi time privlačio vjernike da dolaze k njemu. Jedini naglasak bio je na važnosti sakramentalnosti u Crkvi. Krist je utemeljio sakramente i želi da ih Crkva dijeli i da po njima spašava svijet. Sakramenti su istinsko čudo ljubavi Božje. Kad Vianney govori o snazi, dobroti, ljubavi Božjoj, upućuje vjernike da to uoče u sakramentima, osobito u ispovijedi i euharistiji”, istaknuo je dr. Bodrožić. Vianney nije zanemarivao karitativnu i misionarsku djelatnost, osnovao je kuću skrbi o siromašnoj mladeži, bratovštine i udruge, pozivao laike na suradnju. Sakramentu pomirenja je pristupao sa žarom. “Nisu vjernici u Arsu bili potrebniji pomirenja i pokore, niti su imali razvijeniju naviku ispovijedanja nego drugdje u Francuskoj; nego su imali župnika koji ih je poticao i poučavao kako se ispovijedati, te im stopostotno bio na raspolaganju u ispovjedaonici”, rekao je dr. Bodrožić. Vianney nije umanjivao grijeh ali je uvijek poticao na pokajanje. Davao je manje pokore, ali je zato sam činio velike pokore kao zadovoljštinu za grijehe. Na izvanredan je način spajao molitveni život s aktivnošću. Provodio je i do 17 sati u ispovjedaonici, a nije izostavio Časoslov, klanjanje pred Presvetim i misu. No nije se pouzdavao u svoje nego u snagu Božjih čina koje je bio spreman činiti bez prestanka. Resila ga je svećenička kolegijalnost. Podnosio je uvrede i omalovažavanja na račun svoje inteligencije još od sjemeništa. U propovijedima je, poput Učitelja, koristio jednostavne slike iz života. “Vianney podsjeća da nije došao u rječitosti i ljepoti govorničkog stila, već u snazi Kristova križa. Župnik arški služi se bez uglađenih riječi i prevrtljivih govora, u jednostavnosti poruke i istinskoj skrbi za spas duša. Govorio je razumljivim jezikom Duha Svetog: to je jezik ljubavi i siromaštva Sina Božjeg u utjelovljenju i u poniženju na križu. Sveti župnik govorio je jezikom uzvišenog osjećaja za Boga”, zaključio je dr. Bodrožić.