Split, (IKA) – Na Dušni dan u ponedjeljak 2. studenoga na splitskom Sustipanu upriličeno je misno slavlje koje je predvodio fra Antun Matija Mandić, konventualac iz samostana Sv. Frane na Obali u Splitu. Misi je prethodilo polaganje vijenaca na križ koji označava Staro splitsko groblje. Prije pedeset godina, 1959. godine, odlučeno je da se sravni jedno od najljepših mediteranskih groblja na Sustipanu. Samo je dio grobnica prenijet na Novo groblje na Lovrinac, a nekoliko je nadgrobnih spomenika sačuvano.
Prikazavši povijest toga Staroga splitskoga groblja ravnatelj OŠ Pujanke Boris Vidović je rekao da su mnogi hrvatski plemići odabrali Sustipan za svoj dom. Nakon ukinuća benediktinskoga reda u osamnaestomu stoljeću ruši se i samostan i nestaju dragocjene knjige i umjetnine. Od staroga benediktinskoga samostana ostalo je samo nekoliko skulptura koje su uzidane u novosagrađenu crkvicu 1814. godine. Tih se godina donosi i zabrana stoljetne prakse ukapanja u gradskim crkvama i samostanima te Sustipan postaje gradsko groblje koje arhitektonski uobličuje splitski graditelj Vicko Andrić, po nalogu Dalmatinskoga namjesništva 1820. godine. On je groblje isplanirao na 14 pravokutnih polja s dvije glavne aleje i glorijetom u sredini. Taj klasicistički glorijet je jedan od rijetkih sačuvanih spomenika u južnoj Hrvatskoj. Obiteljske grobnice, grobnice splitskih bratovština i crkvenih redova bile su skladno ukrašavane kamenim pločama, oznakama, skulpturama i ornamentikom od kovanoga željeza. Kamene skulpture su izrađivali poznati splitski kipari: Ivan Rendić, Arturo Ferraroni, Šimun Carrara, Toma Rosandić i Ivan Meštrović. Na staromu sustipanskom groblju ukopano je oko 50.000 do 60.000 žitelja od 1826. do 1928. godine, kada se počelo pokapati na novomu groblju na Tršćenci, današnjemu Lovrincu. Godine 1932. izdaje se zabrana ukapanja, ali su se ona nastavila do 1943. godine. Tada se iznjedrila zamisao o iseljenju pokojnika na novo groblje kako bi se na njegovu mjestu izradio hotel, rekao je Vidović. Nakon II. svjetskoga rata rađale se su nove zamisli o Sustipanu, kao npr. park za zabavu i fizičku rekreaciju, uz prigodne ugostiteljske objekte. “Sam čin preseljenja nije imao ni trunke pijeteta prema pokojnicima. Mali broj obitelji je mogao cjelovito prenijeti ostatke svojih pokojnika. Većinu pokojnika su na najbestijalniji način s dinamitom izbacili iz vječnoga počivališta”, podsjetio je Vidović, a sav raskopan materijal se odnosio na Lovrinac na jednu gomilu kao sirovina za kamenoklesare. Duško Kečkemet je uspio spasiti vrlo malo umjetničkih djela, prenijevši ih u Muzej Grada te u dvorište Arhelološkoga muzeja. Tako je jedno od najljepših i najstarijih groblja na Mediteranu zbrisano s lica zemlje. “Nečuven grobljecid i kulturocid o kojemu se nije smjelo otvoreno govoriti i za koji nije nikada nitko odgovarao”, istaknuo je. A danas, nastavio je Vidović, konventualci na čelu sa župnicima, postavili su križ, uredili crkvicu i lapidarij te postavili ploču na ulazu da se zna da je ovdje nekada bilo groblje, uz nesebičnu pomoć prijatelja Društva kulturne baštine i konzervatora iz Konzervatorskoga odjela Ministarstva kulture u Splitu. Groblje se noću zatvara; crkvica je konačna postalo sijelo župe sv. Stjepana pod borovima u kojoj se redovito održavaju misna slavlja i ostale vjerske aktivnosti, ali ipak Sustipanu nije vraćena svetost i dignitet. Stogao je Vidović zaključio da je možda “ta tužna obljetnica i prigoda da se svi mi koji vjerujemo u drugi dolazak Isusa Krista pokušamo ponovo zajednički tražiti kod odgovornih institucija da se Sustipan uredi po Božjim zakonima”.