Zagreb, (IKA) – U dvorani Svetoga Franje na Svetom Duhu u utorak, 27. listopada predstavljena je mala enciklopedija „Sveci – Kroz crkvenu godinu” autora Piera Lazzarina. Riječ je o hrvatskom prijevodu knjige „Il libro dei santi – piccola enciclopedia” koje je u Italiji u izdanju Edizzioni Messaggero Padova pobudilo veliko zanimanje u više izdanja.
Izdavač hrvatskog prijevoda je Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca.
Kao uvod u predstavljanje, Tomislav Meštrović je pročitao odlomak iz uvoda u knjigu „Sveci” kojeg je napisao Luigi Santucci jedan od najizvrsnijih i najvještijih katoličkih pisaca druge polovine dvadesetoga stoljeća.
Potom je urednik hrvatskog izdanja i urednik Veritasa – Glasnika sv. Antuna Padovanskoga, fra Ivan Bradarić kratko predstavio izdanja Provincije koja su tematski vezana uz svece. Podsjetio je na uhodanu tradiciju pisanja i objavljivanja knjiga o svecima, zahvaljujući kojoj je ostvarena solidna kolekcija životopisa svetaca.
Izuzmemo li one od pokojnoga fra Celestina Tomića, koja su više biblijsko – egzegetska djela, kao što su „Ivan Krstitelj”, „Petar stijena”, „Pavao – apostol naroda”, „Ivan – evanđelist ljubavi” i druge, možemo reći da je Provincijalat Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, odnosno Veritas izdao dvadesetak životopisa svetaca te stoga možemo reći da je ova zajednica i naš časopis dao golem doprinos Crkvi u Hrvata u izučavanju i pisanju hagiografija, rekao je Bradarić. Potom je nabrojao naslove izdanja Yvesa Ivonidesa (fra Ivona Ćuka) njih ukopno sedam, potom fra Zvonimira Zlodija također sedam, Henrijete Zajec, fra Ljudevita Maračića, te jedno izdanje o sv. Antuna za djecu iz pera Sonje Tomić.
Ukupno je to 18 naslova, odnosno 49 izdanja od kojih je disribuirano preko 100.000 primjeraka knjiga, a u pripremi su još neka djela.
U prigodi predstavljanja knjige, o teološkoj opravdanosti štovanja svetaca govorio je fra Ivan Karlić. U uvodnom dijelu on je podsjetio kako povijest kršćanskog štovanja svetaca i započinje štovanjem mučenika; najstarije svjedočanstvo je „Mučeništvo Polikarpovo” (oko 160. g., kratko iza njegove smrti), a koje prvi put rabi martirološku svjedočku terminologiju. Od druge polovice IV. st. javni kult se proširio i na osobe kojih je glas svetosti bio siguran, jer je bio potvrđen izvanrednim znakovima-čudesima nakon njihove smrti. Kasnije su se počeli štovati veliki biskupi i učitelji kao „ispovjedatelji vjere” („confessores fidei”), koji su se borili protiv krivovjerja i javno ispovijedali pravu vjeru. Tim ispovjedateljima su se pomalo priključili značajni pustinjaci, asketi, monasi i misionari koje je vjerni puk osobito štovao. Proglašenje svetim jednog mučenika ili ispovjedatelja sastojalo se u odobravanju kulta od strane mjesnoga biskupa, pri čemu se čitao svečev životopis („vita”), koji je sadržavao pretrpljena mučenja ili učinjena velika djela, a nije bilo razlike između „svetih” i „blaženih”. Radi nekih nerazumijevanja i zloporaba u proglašavanju svetih u 10. st. počelo se u nekim pojedinačnim slučajevima obraćati biskupu Rima. Tako je papa Ivan XV. učinio prvu papinsku kanonizaciju: 11. lipnja 993. proglasio je svetim biskupa Ulricha iz Augsburga. S vremenom se na temelju atributa blaženi („beatus”) i sveti („sanctus”) stvorila razlika između biskupskoga proglašenja blaženim i papinskoga proglašenja svetim.
Fra Karlić je nadalje istaknuo kako se čašćenje svetaca realizira u spomeničkom čašćenju, u nasljedovanju njihova primjera i u molitvi za njihov zagovor; ima svoje korijene u eklezijalnoj dimenziji odnosa svakoga pojedinog kršćanina s Bogom. U svjetlu te perspektive sveci se zazivaju s povjerenjem u moć njihova zagovora, kao zaštitnici, kao posrednici molitve, u duhovnim i tjelesnim potrebama. Pri tom je krivo mišljenje da je tu riječ o neizravnom utjecaju na Boga ili odvraćanju „strogog suca Krista” blagošću Marijinom ili svetaca.
Tridentski je sabor, oslanjajući se na staru tradiciju Crkve, zaključio: „Dobro je i korisno zazivati svece za njihov zagovor, da bismo od Boga po njegovu Sinu Kristu, koji je Spasitelj i Otkupitelj svih nas, zadobili dobročinstva” (DH 1821). U tom smislu se trebaju shvatiti sveci, njihove relikvije i slike, i na taj način ih štovati. To s idolopoklonstvom nema nikakve veze (DH 1821-1825). Drugi vatikanski sabor još je preciznije i šire to pojasnio: Štovanje svetaca usmjereno je na samoga Boga koji svece i sebe u njima časti (usp. Iv 12,26). Spomeničko štovanje nebeskih svetaca (cultus duliae) nije izolirano niti stoji u konkurenciji s klanjalačkim štovanjem (cultus latriae), koje pripada samo Bogu, nego je u konačnici usmjereno na samoga Boga. Zato je štovanje svetaca za Crkvu legitimno i važno, ali za pojedinačnog vjernika nije ni obveza, niti nužno za spasenje, nego slobodno područje individualne pobožnosti, rekao je fra Karlić.
U nastavku izlaganja, osvrnuo se na odnos svetaca i Marije, te podsjetio kako se za razliku od svetaca, kojima se iskazuje štovanje kao „niži” oblik kulta (dulija), Mariji iskazuje poseban oblik štovanja (hiperdulija). Razlog tomu je Marijina specifična uloga u povijesti spasenja, koja se posebice očituje u njezinu sudjelovanju u utjelovljenju Sina Božjega. Uz naglašavanje njezine uloge kao Majke Kristove, već se u III./IV. st. Mariji priznaje i aktualno značenje, što se očitovalo u njezinu izravnom zazivanju u molitvi, a koja se temeljila na uvjerenju da Marija i u slavi kod Boga zadržava svoju ulogu Majke. Vjerovanje u zaštitu i zagovor Marije, Majke Božje, ima jako dugu tradiciju i seže u prva kršćanska vremena.
U katolicizmu i u pravoslavlju Mariji pripada posebno štovanje (hiperdulija), koje se iskazuje Bogorodici zbog njezine uloge u utjelovljenju Isusa Krista, a anđelima, svecima i svetim stvarima (slike i relikvije) iskazuje se „niži” oblik štovanja (dulija, „obično” štovanje; klanjanje ili adoracija, latrija, iskazuje se jedino Bogu).
Na kraju, je fra Karlić istaknuo kako se do početka ekumenskog pokreta u 20. st. štovanje svetaca smatralo jednim od najizrazitijih razlika između katoličke (i pravoslavnih) i reformacijskih crkava. Prema reformatorima, samo se Bogu može klanjati, samo je Krist posrednik između Boga i ljudi; samo u Krista vjernik smije položiti svoje povjerenje u oproštenje grijeha i u opravdanje. Štovanje svetaca za reformatore je značilo bježanje od Krista kao (navodno) strogog suca i okretanje svecima kao posrednicima koji će ga ublažiti. Zato je štovanje svetaca „okrutno idolopoklonstvo” (Melanchton) i protivi se „časti koja jedino Bogu pripada” (Calvin). Ipak, štovanje svetaca nije potpuno odbačeno; govore o trostrukoj časti koja pripada svecima: spomen, zahvala Bogu što ih je kršćanima darovao kao primjer svojih milosnih darova, a oni su i učitelji. Sveci se štuju tako što se ravnamo prema njihovu primjeru, te tako doživljavamo utjehu i sigurnost oproštenja grijeha i jačanje u vjeri. No, tvrde oni, sveci se ipak ne smiju zazivati u smislu zagovornika.
U najnovije vrijeme postoje u protestantskoj Crkvi nastojanja da se spomen svetaca ipak snažnije uključi u vjernički život. Teži se prema naglašavanju spomena svetaca u bogoslužnim tekstovima (dani svetaca u evangeličkim Crkvama) i prema ponovnom oživljavanju spoznaje o „communio sanctorum”, o zajedništvu s umrlim vjernicima koji već imaju udjela u Kristovoj slavi. Međutim, prema evangeličkom učenju posebno zazivanje svetaca ostaje nemoguće, rekao je fra Karlić.
Fra Zvjezdan Linić govorio je o pastoralnoj praksi i štovanju svetaca u narodu.
U glazbenom dijelu nastupila je glazbena skupina Fides.