Stara Gradiška/Jasenovac/Petrinja, (IKA) – Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je u četvrtak 24. rujna, zajedno sa zagrebačkim pomoćnim biskupima Vladom Košićem, Valentinom Pozaićem i Ivanom Šaškom, svećeničko hodočašće Zagrebačke nadbiskupije u Staru Gradišku, Jasenovac i Petrinju. Prva postaja hodočašća bila je Stara Gradiška. Iscrpno izlaganje o mjestima stradanja održao je kanonik dr. Stjepan Kožul, koji je prigodom hodočašća napisao knjigu u kojoj je predstavio mnoštvo važnih činjenica o životu Crkve i povijesnim pojedinostima u Staroj Gradiški, Jasenovcu i Petrinji. Svećenici su obišli zatvorski kompleks i gradilište nove župne crkve koja se podiže u spomen na stradanje svećenika, redovnika i redovnica te vjernika koji su bili mučeni i zatočeni u kaznionici u Staroj Gradiški. Kardinal Bozanić je u nagovoru svećenicima rekao da je “dirljivo biti pred otajstvom svećeničke žrtve; stajati pred zbiljom i slikama koje su se na ovom mjestu urezivale u pamćenje naše subraće”. “Danas, ne zaboravljajući niti jednu žrtvu nepravde na ovome mjestu, posebnu pozornost usmjerujemo prema svećenicima, jer u njihovoj se žrtvi odražavaju i sve ostale. Znamo da su ovdje mnogi vjernici laici trpjeli zbog vjere, ali znamo i to da je vlastodršcima bilo osobito važno udariti pastire”, istaknuo je kardinal.
“Izvanjski okvir ovoga zatvora ostao je u takvome stanju da nije teško u mislima biti ponesen u vrijeme kada su naša subraća ovdje svjedočila vjeru i vjernost, od koje i mi danas živimo. Nije teško zamisliti nalogodavce i izvršitelje koji su ponižavanjem nevinih htjeli okovati Božju riječ koja je bila živa u gorljivome duhu i ispaćenim tijelima zatočenika. Nije teško zamisliti svećeničku bol i pitanja o smislu njihova svećeništva i pitanja o budućnosti Crkve dok su – natjerani od nepravedne vlasti – razgrađivali crkvu, skidali ciglu zidova i osjetili kušnju, ali istodobno i snagu vjernosti Gospodinu koji ih je pozvao na služenje Crkvi u prezbiteratu. U prašini rušenja živjelo je mučiteljima nedohvatljivo blago: Crkva do koje nisu mogli doprijeti, istina koja je po njima naviještala da “Božja riječ nije okovana”. Svećenici su dobro znali da jedino naša nevjera oslabljuje snagu slobode Riječi Božje. Odvojeni od svojih vjernika i službe, ali ugrađeni u duhovni dom, onaj nerukotvoren, koji spaja ovozemaljsko i vječno, nisu prestali biti svećenicima, prinoseći sebe kao žrtvu u Kristovoj žrtvi”, rekao je kardinal, prokomentiravši da dok su moćnici ovoga svijeta mislili da oni grade budućnost i pišu važne stranice povijesti, da je usmjeruju po svojoj volji, svećenici u uzništvu bili su proročki glas i tijelo, bili su prisiljeni na šutnju i na život u neljudskim uvjetima i tako su stvarali događaje kojima je istinski voditelj bio Duh Sveti.
Govoreći svećenicima kako su na ovome znakovitom hodočašću vođeni poticajima Svećeničke godine u kojoj na izniman način progovara geslo: “Kristova vjernost – svećenikova vjernost”, kardinal je rekao da se ovdje spominju i onih svećenika koji iza patnje nisu vidjeli slavu križa i u svojoj slabosti su popustili pred prijetnjom tjeskobe.
Govoreći o svećeničkoj vjernosti, kardinal je protumačio da ona izrasta iz povjerenja u Boga da On sve, čak i najveću patnju, vodi prema dobru. Dodao je da svećeničke vjernosti nema bez Boga, bez slavlja sakramenata potpunom predanošću, a osobito ne bez Euharistije i redovite ispovijedi. „U trpljenju zatočeništva, na ovome i na tolikim drugim mjestima, pogled subraće bio je usmjeren ponajprije u vlastitu dušu i poziv, ali ništa manje u patnju bl. Alojzija Stepinca. Njegova je vjernost jačala snagu zajedništva u patnji. Vjernost je postala vjerodostojnost koja dopire do nas. Ovdje slobodno smijemo reći da smo plodovi te vjernosti. Stoga mučenička snaga subraće i nas obvezuje”, poručio je kardinal svećenicima.
Istaknuo je da naši svećenici-mučenici nose poruku da bez Boga povijesna događanja unose strah, a strah neslobodu. Nametnuta nesigurnost, stvarna ili izmišljena, promicanje straha i ucjena koriste se kao prostori za pojavak lažnih spasitelja i osloboditelja, prosvjetitelja i vođa, kao i za pritiješnjenost malodušjem kojega je plod još veći strah, rekao je kardinal.
“Ova crkva, koju i mi gradimo, vidljivi je znak svećeničke vjernosti, pokazatelj izvorišta snage, zajedništva vjere i crkvenosti te jedinstva u ljubavi. Iz nečovječnosti komunističkoga sustava i terora njegovih poslušnika, kao izdaje vjernosti dobru, u društvo se unosilo nijekanje Boga, slobode, domovine i svega što istinski oblikuje smisao življenja. Sada na prostoru simbola zla izrasta crkva, prostor ljubavi koji stvara Božje kraljevstvo. Zagledani u uzore svetih svećenika, dionika Kristove muke na najdublji način, i mi danas razmatrajmo o svome poslanju, o zahtjevima novoga vremena u kojemu ne nedostaje nastojanja da Crkva bude ugušena u ruševinama i prašini nekih novih silnika, čiji zatvori imaju teže prepoznatljive zidove i tamnice”, rekao je svećenicima nadbiskup Bozanić.

Nakon Stare Gradiške, svećenici su posjetili Jasenovac. U župnoj crkvi prigodom molitve Trećeg časa zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u homiliji je rekao da u Jasenovcu čovjek, otvoren istini, osjeća duboku bol koju je prouzročilo nasilje, nepravda i nečovječnost. Tu je, prema kardinalovim riječima, puno toga neizrecivoga urezano duboko u dušu, ostavljajući neodgovorena ozbiljna pitanja, a u mnogima i zatrovanost mržnjom.
Premda je s prolaženjem godina sve manje onih koji mogu svjedočiti o svojim iskustvima i strahotama Drugoga svjetskoga rata, kardinal je istaknuo kako je važno da njihovom pomoći i svjedočanstvima u istini novi naraštaji dobiju i čuvaju primjereno razumijevanje tih događaja, sa svim grubostima i potrebom za čišćenjem spomena.
“Novi naraštaji, a posebno djeca i mladi, vremenskim odmakom od stvarnih događaja, imaju priliku da svojim zalaganjem osvjetljuju istinu koja nas jedina može osloboditi od otvorenih i skrivenih sukoba, proizišlih iz manipuliranja istinom. Kao Crkva se zdušno zalažemo da se svim istinoljubivim sredstvima što prije istraže svi aspekti događanja prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata. Premda je prošlo toliko vremena, a u njemu i mnoštvo mogućnosti, taj trud ne samo da ni danas nije uzaludan, nego je nužno potreban. Valja se potruditi oko dostupnosti svih relevantnih dokumenata i svjedočanstava, otvaranja arhiva koji imaju veze s razumijevanjem cjelokupnoga konteksta, oko primjene valjane znanstvene metode koja je prožeta čežnjom za istinom i zauzetošću za dobro”, poručio je kardinal.

Prokomentirao je da kada se iz osobnoga i društvenoga ozračja odstrani Bog i moralnost, oslonjena na opće dobro i dobro drugoga, kratak je put do želje za vladanjem nad drugima, do porobljavanja i iskorjenjivanja skupina ljudi, pa i čitavih naroda. Na temelju rasne ili klasne ideologije, na temelju diskriminacije nečijega podrijetla ili vjere, na temelju protuboštva koje ne prihvaća istinu da su svi ljudi Božja stvorenja jednakoga dostojanstva, ne može se graditi sreća pojedinca ni naroda, poručio je kardinal.

“Ovdje, u Jasenovcu, osjećamo duboku bol zbog svih žrtava, a posebno zbog onih koji su ovdje trpjeli i bili ubijeni od strane pripadnika hrvatskoga naroda, a još više od strane pripadnika Katoličkoj Crkvi. Iako prepoznajemo grijeh onih koji su nedostojno nosili katoličko ime, Katolička Crkva nikada u tome i takvim zločinima nije sudjelovala niti ih je podupirala. Štoviše, iako neki žele Crkvi pripisivati propust ‘nečinjenja’, toliko je pokazatelja kako su se predstavnici Crkve i njezini vjernici na razne načine u teška vremena protivili nečovječnoj ideologiji koja je bila usmjerena prema drugomu čovjeku, a osobito prema pripadnicima židovskoga i srpskoga naroda, prema Romima, ali i političkim neistomišljenicima iz hrvatskoga naroda”, istaknuo je kardinal, dodavši da imena žrtava, njihovi životi, njihov osobni hod kroz tamu jasenovačkog logora, obvezuju na traženje istine.
Ovomu je mjestu, kao i stotinama drugih stratišta u Hrvatskoj, potrebna istina kojoj se ništa ne dodaje i iz koje se ništa ne izostavlja; istina koja neće biti ušutkana novim ideologijama i promicana do razine novih poniženja i zločina, poručio je kardinal.

Govoreći da se ne smije zaboraviti dragocjeni uzor hrabrih svjedoka, među kojima je, nedvojbeno najuzorniji, blaženi Alojzije Stepinac, kardinal je rekao da je istina o njemu prešućivana, zatim iskrivljivana, da bi se – prekrivena plaštem laži – morala i još uvijek mora probijati do pameti i srdaca novih naraštaja. “Žrtve u jasenovačkome logoru vape za istinom, one vape za istinom i o našemu Blaženiku. Žrtve jasenovačkog logora bit će poštovane kada im se pristupi s poštovanjem, koje se očituje i u brizi za istinitim i cjelovitim popisom žrtava – do mjere da ne budu instrument ničijih političkih zabluda i manipulacija.
Dobro znamo koliko su bile, upravo žrtve jasenovačkog logora, iskorištavane u svrhu stigmatiziranja hrvatskoga naroda kao genocidnoga naroda i hrvatske države kao nepoželjne jedinice. Znamo da su zloporabe išle do mjere opravdavanja mnogih ubijanja i zločina koji još uvijek nisu dobili svoje pravo ime; i to ne samo neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, nego i u sve vrijeme komunističkoga režima, kao i u pripremanju i provođenju agresije i nasilja u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća”, rekao je kardinal.

Nadbiskup Bozanić u homiliji je istaknuo da dobronamjernomu čovjeku ne može biti jednostavno ni razumjeti, a kamoli prihvatiti tumačenje da su žrtve Bleiburga i ‘križnih putova’ posljedica onoga što je ustaški režim počinio u Jasenovcu. „Skamenjeni od čuđenja mogli smo slušati opravdavanja nasilnika u Domovinskome ratu (1991. – 1995.) koji su tolike poubijali, razorili mnoge obitelji i domove, nanijeli neizrecivu bol i protjerali s njihovih ognjišta nevine ljude, kao da je to bilo preventivno djelovanje da se ne bi ponovila zvjerstva iz ustaškoga logora u Jasenovcu. Još je nerazumljivije da se danas s političkih pozornica, bez posljedica za javno izgovorenu laž, propagira da je Katolička Crkva uporište ustaštva”, rekao je kardinal.
Istaknuo je također da je mjesto jasenovačkog logora škola u kojoj se spoznaje do koje mjere ljudi mogu biti ne ljudi. Zlo nije apstraktno, ono je uvijek konkretno, dogodilo se na određenom mjestu i po određenim ljudima. Ovdje se ne može ostati ravnodušan prema patnjama nanesenim žrtvama ovoga logora. Ovdje, duboko suosjećajući s nedužnim žrtvama, taj osjećaj patnje čovjeku daje pravo na molitveni krik: Bože, oslobodi nas od zla, poručio je kardinal.

„I dok ovdje s kršćanskim pijetetom molimo, spominjući se žrtava ustaškoga režima, s ovog mjesta dižemo svoj vapaj i za istinom o žrtvama komunističkoga režima, jer nažalost još uvijek se u nas taji, skriva i niječe zločin komunizma učinjen tijekom rata, poraća i sve vrijeme njegove strahovlade. Postavlja se pitanje zašto, i poslije devetnaest godina od demokratskih promjena, još uvijek nema popisa žrtava komunizma, ni dužnih obilježja, niti doličnih spomena? Tko to priječi, tko se tome suprotstavlja? Zašto se kod nas do danas nije poradilo na provedbi Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu, od 2. travnja ove godine, u kojoj se jasno obrazlaže kako je pomirenje krajnji cilj otkrivanja i ocjenjivanja zločina počinjenih od strane komunističkih totalitarnih režima”, rekao je kardinal, dodavši da upravo ovakva mjesta vape za mirom, praštanjem i pomirenjem, ali i za spomenom.

“I nacizam, i fašizam, i komunizam su dio hrvatske povijesti, jer je i hrvatsko pučanstvo tijekom dvadesetog stoljeća pogodila tragedija koja je, po riječima sluge Božjega Ivana Pavla II., obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. Opravdavati jedan totalitarizam, odnosno zataškavati i prešućivati nepravdu koju je nanio, znači unositi trajni nemir u društvo i javnost, jer i povijesna laž je zločin. Pitanja vezana uz Drugi svjetski rat i totalitarističke režime dvadesetog stoljeća neće prestati unositi nemir i neprijateljstva u naše društvo dokle god se istom mjerom ne odnosimo prema svim totalitarističkim režimima i dok istom mjerom ne bude zagarantiran spomen na sve žrtve”, pojasnio je kardinal.

Kazao je da su se svećenici uputili ponizno na ovo mjesto, jer osjećaju da je došlo vrijeme da se, na način koji ne vrijeđa istinu, pristupi govoru o ovome mjestu ispunjenom bolju, u čežnji da nad njim progovori samo molitva. “Nismo došli ovamo radi raspravljanja i polemiziranja. Ne dolazimo iznijeti – premda to od nas neki i dalje traže – isprike, opravdanja, očitovanja, neka politička stajališta. Upravo su ona, oslonjena na neistinu, često zagadila istinu. Ipak, dobro je reći da je Crkva uvijek očitovala svoju slobodu od političkih i drugih bezbožnih motiva koji su vodili um nalogodavaca i ruke krvnika u svim diktaturama, od onih koji su stvarali boljševičke gulage, nacističke i fašističke koncentracijske logore, kao i komunističke kazamate. Crkva je to činila i činit će, iako je za to plaćala visoku cijenu životima svojih vjernika i predstojnika; iako se na nju nabacivalo blatom bez utemeljenja.
Kada su i Katoličku Crkvu u Hrvatskoj ideolozi s raznih strana poučavali što treba činiti u odnosu na Spomen-područje u Jasenovcu, zaboravljali su da je Crkva nositeljica istine, bez obzira na grješnost njezinih vjernika; grješnost za koju se kajemo svakoga dana, nastojeći biti bolji nasljedovatelji Isusa Krista. Crkva ne može i ne smije biti dio političkoga nasilja nad žrtvama. Ovim pohodom ponajprije otvaramo sebe Bogu, a molitvom patnju prožimamo nadom”, pojasnio je kardinal.
Po završetku molitve Trećeg časa kardinal Bozanić, pomoćni biskupi i svećenici su pohodili “Spomen-područje Jasenovac”. Nakon dolaska u Spomen-područje Jasenovac kardinal Bozanić upoznao se s koncepcijom postava Muzeja i načinom na koji su popisane žrtve bivšega koncentracijskog logora. Upoznao se i s korištenjem baze podataka o žrtvama te o načinu rada na koncepciji tog muzeja. Izrazio je zadovoljstvo što je upravo tom koncepcijom dan dignitet žrtvama logora.
Nakon posjeta Muzeju kardinal se uputio kroz Spomen-područje te se zajedno sa sudionicima hodočašća zaustavio na polovici Parka, kraj makete koja objašnjava kako je funkcionirao sam logor.
Na završetku posjeta u Obrazovnom centru Spomen-područja kardinal je izmolio molitvu odrješenja za žrtve logora pozivajući nazočne da mole za mir, pravdu, istinu i ljubav, a posebno za promicatelje istine o bivšemu koncentracijskom logoru Jasenovcu.

Hodočašće svećenika Zagrebačke nadbiskupije završilo je misom u župnoj crkvi Sv. Lovre u Petrinji. “Na mjestu gdje sada stojimo, pod predivnim svodom koji nas podsjeća na krasotu i čistoću neba, pred petnaestak godina stajalo je zgarište na kojemu oganj mržnje i zla nije bio ostavio ni kamena na kamenu. Što nije bilo uništeno plamenom, razrušila je ruka razorne mržnje. No, to je samo najsvježija rana na tijelu ove drevne crkve i ovoga vjernoga petrinjskoga puka i cijele Banovine”, rekao je u homiliji zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić dodavši da je sličnu sudbinu rušenja crkava i ostavljanja domova ovaj kraj proživljavao i u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća. Prokomentirao je pritom da zlo, koliko god dugo vuklo svoj trag i koliko god bilo snažno, nikada ne slavi konačnu pobjedu.
Ističući da samo pamćenje koje je pročišćeno oslobađajućom Istinom, može oprostiti, započeti novi život i iznova graditi povjerenje i zajedništvo među ljudima, kardinal je poručio da je zato istina o ubojstvima, o razaranju, o mržnji, o ničim izazvanom progonstvu i nametnutom siromaštvu u napuštenosti i osamljenosti, u kršćanskom gledanju samo jedno lice zbilje života. Istina, hranjena ljubavlju, na kršćaninu pokazuje i svoje drugo lice – lice koje s neugaslom nadom nosi ljubav koja sve pobjeđuje, pojasnio je.
Istaknuo je da biti oslobođen od snage zla u situacijama kad nas zlo pogodi kroz nepravdu, kroz trpljenje, kroz progonstvo, kroz ugrozu života – znači biti obdaren evanđeoskom “ludošću križa” koja objavljuje Istinu ljubavi. “Osjećamo danas kako je ovdje bila životna i snažna Božja riječ koja je stoljećima hranila vjerni petrinjski puk. Osjećamo kako su bile snažne i pune pouzdanja riječi moliteljâ, kako su bile snažne riječi svećenikâ i pastirâ koji su ovaj puk odgajali za ljubav koja ne pamti zlo i koja sve podnosi”, rekao je kardinal. Podsjetio je pritom da je na Lovrenčevo 1991., samo mjesec i pol dana prije negoli će ovaj grad pasti u ruke onima koji će ga razoriti, na ovome mjestu kardinal Franjo Kuharić pred prestrašenim narodom proročkom odlučnošću govorio o snazi ljubavi koja na zlo ne uzvraća zlom. Tada je rekao: “Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!”
“Ovako iskazana ljubav koja je unaprijed hrabrila ljude pogođene zlom i pripravljala ih za uzvišeni dar praštanja, kao i ljubav koja je svoju životnost pokazala u snazi povratka i novoga uzdizanja iz pepela, razlog je našega današnjega spomena i našega pohoda ovome svetom mjestu”, pojasnio je kardinal. “Trag našega hodočašća, povezujući mjesta stradanja u Staroj Gradiški, u Jasenovcu i u Banovini, nije spomen na zlo, na mržnje i nepravdu. Kontinuitet zla koji je u ovim povijesnim događajima tako vidljiv, otkriva nam da zlo sije i raspiruje mržnju sve dok ne bude rasvijetljeno Istinom. Gdje se skrivalo i nijekalo zlo, a ubojice i nasilnike proglašavalo herojima, zlo je moglo samo rasti. U tome paradoksu zla, ono što se činilo skrivenim, buknulo je novom razornom snagom u Domovinskom ratu. No, paradoksu zla mogao se oprijeti samo paradoks kristovske ljubavi. Ljubav ništa ne skriva. Ona sve razotkriva; ne da bi prokazala zlo, nego da bi ga pobijedila i preobrazila u život obraćenja. Zato je ljubav neodvojiva od istine. Mnogi su nevini ljudi postali dragocjenom žrtvom te ljubavi i istine”, rekao je kardinal. Obraćajući se svećenicima, kardinal je rekao da ovim hodočašćem vrše spomen, da se ne bi prepustilo bešćutnom zaboravu žrtve za volju nekakvoga čudnoga mira. “Ovdje je potrebno naglasiti: ne smije se u zaborav trpati ni povijest Domovinskog rata, ni njegove žrtve koje su cijena naše slobode. U društvu koje je sklono zaboravu i prikrivanju istine trebamo obnavljati spomen da ne bi izgubili vlastitu budućnost”, poručio je kardinal. Istaknuo je i kako se ovdje spominju vjernih svećenika koji su desetljećima trpjeli optužbe, nasilja i progonstvo, samo zato što su bili svjedoci Istine koja ima izvor u Bogu. “Njihov zalog trpljenja i njihova vjernost u opraštanju obvezuju nas da u novim okolnostima života, kad se na nov način bezobzirno zasjenjuje istina, budemo hrabri i odlučni u naviještanju oslobađajuće Istine, Evanđelja koje izgrađuje zajedništvo u ljubavi”, rekao je kardinal. “Koliko li smo puta i sami osjetili da priznanje istine o samome sebi, donosi oslobađajući smiraj i radost duše? Priznati istinu o sebi u ogledalu Istine koja je Bog, donosi milost oproštenja i nutarnjega mira. Koliko li je onda potrebno zalaganje za istinu i za njezino svjedočenje ondje gdje se zlo desetljećima gomilalo i gdje je svjesno ostalo prikriveno u laži i obmani? Pitamo se, komu je laž danas potrebna. Koga se može zaštititi lažju i tko to može u laži osjećati mir?”, zapitao je nadbiskup, dodavši da biti sačuvan u Božjemu imenu znači osloboditi se od neistina. Hodočašće svećenika Zagrebačke nadbiskupije u Staru Gradišku, Jasenovac i Petrinju, u kojemu su posebno mjesto imali svijetli likovi svećenika koji su svojom žrtvom i svjedočanstvom vjernosti Kristu i Crkvi, pritiješnjeni raznim nedaćama prošlosti, ostali istinsko nadahnuće novim naraštajima, održano je u sklopu proslave “Svećeničke godine” Zagrebačke nadbiskupije.