Vatikan, (IKA) – Ljudi naročito trebaju voljeti nutarnju tišinu i opirati se pomutnji svijeta, jer Božji glas govori u tišini, poučavao je sv. Pier Damiani, monah i “profinjeni teolog”, iz prvoga tisućljeća Crkve, o kojem je Benedikt XVI. govorio na općoj audijenciji u srijedu 9. rujna u Vatikanu. Na kraju audijencije Papa je pozdravio hodočasnike iz Češke, koju će na svršetku mjeseca pohoditi te pozvao na solidarnost prema radnim invalidima.

Svetac Pier Damiani nazivao se “posljednjim slugom monaha”, a Papa ga nazvao “bujnim, bogatim i složenim” likom srednjovjekovne Crkve, nadarenim teološkom “umnošću” i nesvakidašnjom književnom sposobnošću, koje su za njegove suvremenike, ali i za današnje kršćane, polučile nezaboravne stranice o Božjoj ljepoti, Kristovoj ljubavi na križu, o vrijednosti tišine duše. Sve je to posjedovao Pier Damiani, a Papa je, govoreći o njegovu životu i duhovnoj baštini, istaknuo neke odlike čovjeka koji je bio zanesen “kontemplacijom apsolutnoga Boga. Pustinjački život bio je za njega vrhunac kršćanskoga života, na vrhuncu životnih stanja, jer monah, oslobođen od sveza sa svijetom i svoga “ja”, prima zalog Duha Svetoga, a njegova se duša radosna ujedinjuje s nebeskim zaručnikom. To je i za nas danas važno, premda nismo monasi: znati u sebi ostvariti tišinu da slušamo Božji glas, tražimo, tako reći, govornicu gdje Bog govori s nama: u molitvi i razmišljanju razumjeti Božju riječ jest put života, ustvrdio je Benedikt XVI.
Proučavanje Svetoga pisma u Damianiju potiče bogatu zbirku molitava o Kristovu križu, otajstvu, koje će ga najviše zanositi, kao i promišljanje o asketskome životu, što se odrazilo u njegovu stvarnome životu. Iz njegova je pera poteklo Pravilo koje oblikuje njegovu braću, a kroz stoljeća stiže do nas. Intimno jedinstvo s Kristom obvezuje ne samo monahe nego i sve krštene. Ovdje nalazimo snažnu opomenu i nama da se ne prepustimo da nas posvema zarobe djelatnosti, problemi i svagdanje brige, zaboravljajući da u središtu našega života Isus mora biti, upozorio je Sveti Otac.
Monah koji je bježao od svijeta u jednom je trenutku bio primoran vratiti se na prvu crtu. Da napusti samostan primorale su ga njegove optužbe “korupcije” biskupa i opata koji su se s vlastitim podanicima ponašali kao vladari a ne pastiri duša. Učinkovito poslanje u prvim redovima ondašnje Crkve ne umanjuje jakost već ostarjelog “zadnjega sluge monaha”. Premda je Pier Damiani svoj poziv živio u “strogoći koja nam danas može izgledati pretjeranom, ipak je on monaški život pretvorio u rječito svjedočenje Božjega prvenstva i opomenu za sve da idu prema svetosti, oslobođeni od kompromisa sa zlom, zaključio je Benedikt XVI.