Rim, (IKA) – Afrika može za ostatak svijeta postati uzor miroljubiva suživota i dijalog među religijama, naročito s islamom, istaknuo je u intervjuu za vatikanski dnevnik Osservatore Romano Nigerijac mons. Chidi Denis Isizoh, član Papinskoga vijeća za međureligijski dijalog, govoreći o temama o kojima će se raspravljati na Posebnoj sinodi za Afriku u listopadu u Vatikanu.
Dijalog između religija svakodnevno se u Africi živi u svim sredinama i na svim razinama, te samo u nekim državama postoje sukobi. Kršćani, animisti i muslimani u većini krajeva žive i rade zajedno. Religija u Africi nije nešto odvojeno od drugih životnih zanimanja, ona je životni kalup. Dijalog se temelji na životu i suradnji, u kojoj svaka osoba očituje ideale svoje religije: dobrotu, poštenje, očitovanje brižljivosti prema onome tko je u teškoći, ulaganje novca i sposobnosti u opće dobro kraja, sudjelovanje u procesu odlučivanja za napredak društva, zauzimanje u borbi protiv kriminala. Što se pak tiče islama, odnosi u većini država su dosta dobri, a sukob je iznimka. Tu svijetlu stranu najvažnija obavijesna sredstva često zanemaruju, primijetio je mons. Isizoh.
U slučajevima sukoba, političari i neke interesne skupine često “manipuliraju vjerskim osjećajima kako bi postigli svoje ciljeve”. Dijalog između kršćana u zemljama subsaharske Afrike ima važnu prevagu. Afrička tradicionalna religija nudi društveno-kulturni kontekst koji je kršćanima i muslimanima prigoda da se razumiju. Taj dijalog je potreban u obrazovanju, u javnoj upravi, u borbi protiv siromaštva i za poticanje moralnosti u javnome i privatnom životu, istaknuo je mons. Isizoh.
Govoreći pak o temi Sinode: “Crkva u Africi u služi pomirbe, pravde i mira”, rekao je kako je baština kolonijalizma najveća prepreka miru na afričkome kontinentu. Najvećim dijelom afričke države ispaštaju zbog posljedica nasumičnog ujedinjenja različitih naroda, koje obavijesna sredstva nazivaju “plemenskim skupinama”, a kolonijalizam ih je uokvirio u jednu državu. To proizvoljno dijeljenje teritorija povod je napetostima među narodima i borbi za nadzor bogatstava, što je očito u državama poput Demokratske Republike Kongo, Nigerije i Sudana. Istina je da su manje države nakon toliko godina i s manje etničkih skupina uspjele prihvatiti to prisilno ujedinjenje, ali veće države primorane su pregovarati i još dugo vremena tražiti kompromise, dodao je mons. Isizoh, ističući kako je to najveća prepreka razvoju tih država. Osim toga, velike su prepreke pohlepa, želja za neposrednim obogaćivanjem, korupcija i nepouzdanost političkih vođa, kao i bježanje mozgova, izazvano siromaštvom, iseljavanjem i nepismenošću te nepravedni uvjeti međunarodne trgovine. Svi mi molimo za uspjeh Sinode za Afriku. Odabrana tema očituje kako Crkva u Africi osjeća svoju odgovornost prema kontinentu. Crkva, promičući pomirbu, biva glas onih koji ga nemaju, govori uime potlačenih i rubnih u društvu, ranjene osobe privodi pomirbi. A kako to činiti vjerojatno će biti najvažnija točka rasprave na Biskupskoj sinodi, istaknuo je mons. Isizoh.