Kornat, (IKA) – Druga obljetnica najveće tragedije hrvatskog vatrogastva, požara na Velikom Kornatu u kojem su poginula dvanaestorica vatrogasaca obilježena je u nedjelju 30. kolovoza.
Na mjestima gdje su pronađena tijela Dina Klarića, Ivice, Ante i Tomislava Crvelina, Ivana Marinovića, Marka Stančića, Gabrijela Skočića, Hrvoja Strikomana, Marinka Kneževića, Josipa Lučića, Karla Ševerdije i Ante Juričeva Mikulina članovi obitelji su zapalili svijeće i položile cvijeće. Uz suze, jecaje i tihu molitvu još su se jednom prisjetili svojih sinova, supruga, braće i očeva.
Vijence su na stijenu Velog vrha podno kojeg su u klancu stradali vatrogasci iz Šibenika, Vodica i Tisnog položili i izaslanici Predsjednika Republike Hrvatske, Hrvatskog sabora i Vlade, vatrogasnih zajednica, Šibensko-kninske županije, gradova Šibenika i Vodica te općine Tisno. Molitvu za tragično preminule vatrogasce u crkvi Gospe od Tarca na otoku gdje su poginuli vatrogasci predvodio je franjevac konventualac šibenskog samostana sv. Frane fra Nikola Mate Roščić. “Oko ‘nevere nad Kornatima’ izrečeno je i napisano već mnogo mišljenja, prosudbi, hipoteza. Stoji ipak činjenica da nema jednoznačnog odgovora, a to opravdava postojanje i trajanje sumnje, daje razlog nezadovoljstvu tragedijom pogođenih obitelji te i nehotice potiče na brojne utemeljene i neutemeljene pretpostavke, slutnje i nevjerice. No, upravo stoga i ova tragedija postaje razlogom da se neodgodivo postave neka načelna pitanja koja iskrsavaju i kod brojnih drugih sličnih nemilih događaja. A to su ona opća etička, humanistička, gotovo metafizička pitanja o svijesti dužnosti i svijesti odgovornosti, o savjesti, o općem narodnom dobru, o transparentnosti javnih poslova i javnih službi”, kazao je Roščić. Potom je sve zapitao “Kako urediti Hrvatsku? Kako srediti i urediti dobro funkcioniranje cjelovitog političkog, državnog, upravnog, sudskog, gospodarskog sustava, da to bude uistinu na dobrobit građana i cijele zemlje, države i domovine Hrvatske?” Istaknuo je kako smo svjedoci nejakosti istinske i solidne domoljubive državotvornosti, a u isto vrijeme prevelike i prejake nevidljive moći koja djeluje po zakonima koristoljublja, vlastohleplja, jednom riječju korupcije. Potom je Roščić poručio kako su neiskorijenjena zla i opaka nasljeđa balkanskog bizantinizma i bivšeg režima metastazirala u hinjenu demokratičnost, u prijetvorno domoljublje pa čak i u neuvjerljivo vjersko ponašanje. Svjedoci smo kako su se urušile i sunovratile i vrijednosti istinskog domoljublja, kako su obezvrijeđene i žrtve domovinskog rata. Nažalost, mnogo je onih kojima Croatia nije istinska i voljena majka, nego, reklo bi se, maćeha, koju se želi iskoristiti i oteti joj njena namrla dobra, njene vjekovječne vrijednosti, njen povijesni, kulturni, jezični, zemljopisni i vjerski ponos i identitet. Dakako, dosljedno tome i njeni sinovi, ponosni Hrvati, postaju tek prezriva pastorčad, neuki i zadimljeni ognjištari, upisani samo u izborne liste i porezne spiskove. Roščić se osvrnuo i na govor o križu koji je u javnosti aktualan proteklih tjedana. Kazao je kako hrvatski problem zacijelo nije u znamenu križa Isusa Krista, pa stoga ni odgonetka naših problema nije u njegovu uklanjanju. Zapravo, istinski problemi izviru upravo iz činjenice da se križ zapostavio, obezvrijedio, pogazio, a na njegovo mjesto se ustoličio neopaganizam, surova sila kapitala, vlastohleplja, srebroljublja i sladostrašća, Epikurova hedonistička filozofija.
Istaknuo je kako svijest odgovornosti za opće dobro, istančana i odgojena savjest, pošteno vršenje dužnosti, iskrena i istinoljubiva otvorenost i transparentnost u javnim službama i poslovima, humanistički i kršćanski etički kodeks ponašanja, kao i sve druge vrline i vrjednote kao da su zapostavljene i pogažene. A to nije dobro, niti dobru vodi. No, možda je upravo u tom zlogukom kolopletu našeg nesređenog i nesretnog stanja zaglavila istina i pravda o kornatskoj tragediji. O stradalnicima kornatske tragedije kazao je kako njih nema više među nama, ali oni žive u našim sjećanjima, molitvama i sada su još više voljeni i ljubljeni. Ostaju brojne nepoznanice vezane uz njihovo stradanje. No, oni su položili svoje živote u jednoj plemenitoj službi, u jednom posve humanom zadatku. Izgorjeli su na svojoj izbornoj i dragovoljnoj zadaći za opće dobro. Time se žrtva njihova života povezuje sa žrtvom križa Gospodina Isusa Krista. Oni su, zapravo, mučenici. Vjernički smo posve sigurni da dobri Bog tu i takovu njihovu žrtvu neće zaobići u svojoj dobroti, u svojoj milosrdnoj ljubavi, te da će tu žrtvu i taj križ ovjenčava vječnom nagradom. Patnjom strašnog umiranja u plamenu i vatri iskupili su sve možebitne ljudske slabosti. Vjerujem da se za njih može biblijski reći kako su poput zlata bili prokušani i pročišćeni u vatri te uživaju nagradu nebesku, zaključio je Roščić.