Zagreb, (IKA) – Izdavačka kuća Teovizija u svojoj biblioteci “U službi Riječi” kao 27. knjigu izdala je djelo “Prenošenje vjere u obitelji”. Autor knjige s podnaslovom “Lektira za bake i djedove” njemački je benediktinac Odilo Lechner.
U uvodniku autor ističe, kako danas mnogi ljudi pate što se njihova odrasla djeca, a time i unuci udaljili od Crkve. Stoga, upravo to je i povod koji ga je potaknuo na pisanje djela.
Prvo poglavlje je naslovljeno pitanjem koje si zasigurno postavljaju mnoge bake i djedove “Jesmo li zakazali?” No, autor ističe kako si ne treba predbacivati, jer svaki čovjek ide svojim putem, na svakoga utječe okolina i vrijeme u kojem živi. Stoga valja prihvatiti te činjenice, odluke, razvoj i putove djece, unuka. Lechner to potkrepljuje retkom iz Ivanova evanđelja, kada Isus prihvaća odlazak mnogih koji su ga slijedili, jer poštuje i ljubi čovjekovu slobodu. Sloboda je tema još nekih poglavlja. Tako Boga kao onoga koji ljubi slobodu ilustrira prispodobom o povratku izgubljenog sina. Stoga čitatelje potiče da poput oca koji trči ususret sinu, i oni budu ispunjeni nesputanošću, velikodušnošću, te beskonačnom majčinsko-očinskom ljubavlju i prema onima koji su ih razočarali.
Autor također podsjeća na važnost religioznog odgoja, no ističe da religioznost u obitelji može biti šansa, ali i zapreka u izgradnji sretne osobe, ovisno o tome kakvu je sliku o Bogu dijete dobilo. Stoga, baka i djed koji vole svoje unuke i žele im dobro svjedoče svojim životom i radom da religija spada u njihov život i da ih usrećuje. U nastavku autor daje nekoliko praktičnih savjeta kako svjedočiti u svakodnevici od molitve za stolom, odlaska u crkvu i vladanja za vrijeme mise, poštivanja vjerskih običaja, ali i u širenju ljubavi i razumijevanja za bližnje. U duhu riječi sv. Pavla Korinćanima “budite stalni i nepokolebljivi, puni revnosti u Gospodnjem djelu svagda, znajući da vaš trud nije uzaludan”, autor želi ukazati bakama i djedovima kako stoje pred zadaćom održavanja vlastite vjere živom i mladom i njezinim prenošenjem na naraštaje koji dolaze. Čak i tamo gdje baka i djed nemaju neposredni kontakt s unucima zbog prostorne udaljenosti ili bolesti, mogu održati vezu molitvom i mislima, malim znacima dobre volje, i tako posvjedočiti da unatoč svim poteškoćama vjeruju u nadu i ljubav.
Na kraju knjige, autor upućuje na molitvu za djecu, ali i na molitvu s djecom koja nisu naviknuta moliti. U tu svrhu daje i nekoliko primjera spontanih molitava, npr. pred slikom ili kipom sveca čije dijete nosi ime.
U prilogu se nalazi opsežan popis literature (na njemačkom jeziku) kako približiti vjeru djeci.