Zagreb, (IKA) – U Zagrebu je 7. i 8. svibnja održan znanstveni skup o temi Hrvatski identitet na kojem je sudjelovalo 25 naših stručnjaka iz raznih područja: sociologije, politologije, ekologije, povijesti, više područja kulture, ali i teologije. Od teologa su sudjelovali dr. Tonči Matulić s temom “Što se misli kad se kaže identitet i hrvatski identitet?” dominikanac Frano Prcela koji je održao izlaganje “Polog katoličkog u hrvatskom identitetu” te teolog laik Ivica Šola koji je govorio na temu “(Ne)etičnost i identitet (s osvrtom na Stepinca i Strossmayera)”. Sva će izlaganja na jesen biti objavljena u zborniku.
Dr. Matulić objasnio je polazište za tumačenje pojma identiteta s metafizičkoga stanovišta i dva temeljna pitanja do kojih se dolazi. “Duhovna situacija vremena obvezuje nas na promišljanje o identitetu općenito, jer nam upravo ideja identiteta omogućava upoznavanje s dubokim kulturnim i duhovnim preobrazbama modernoga doba. U tom smislu važno poglavlje nužno treba imati i pitanje o hrvatskom identitetu. Duhovna situacija vremena poprima od šezdesetih godina XX. stoljeća, tj. od kulturne revolucije unutar zapadnjačkoga civilizacijskog kruga, jedno temeljno i utoliko sveodređujuće obilježje. To je obilježje prekida s tradicijom ili, prikladnije rečeno, radikalnog podvrgavanja kritici tradicionalnih oblika osobnog i društvenog života, a to ujedno znači radikalne kritike ideje identiteta općenito, preko radikalne kritike ideje identiteta ‘biti čovjek’ posebno do, s ponešto zakašnjenja, radikalnog propitkivanja smisla i značenja hrvatskog identiteta. Metafizičko pitanje o Bogu ima samo onda smisla, ako neko biće, koje samo nije Bog, misli na Boga. To nije istom slučaj s fundamentalnim pitanjem o identitetu ‘biti čovjek’, a još je manje slučaj s pitanjem o povijesno-kulturnom identitetu jednoga naroda – hrvatski identitet, jer se o identitetu ili o istovjetnosti ili o istosti ili o autentičnosti pita sam čovjek prvo u odnosu na samoga sebe. U prvom slučaju stojimo pred tajnom identiteta ‘biti čovjek’. U drugom slučaju stojimo pred tajnom identiteta ‘biti Hrvat’. Pred tajnom identiteta ‘biti čovjek’ pitamo se što je ono specifično ljudsko u čovjeku, tj. pokušavamo doći do metafizičkog ustrojstva naravi ljudske osobe kao takve. Pred tajnom identiteta ‘biti Hrvat’ pitamo se o individualizaciji onog specifično ljudskog u pojedincu koji pripada jednoj specifičnoj narodnoj i utoliko kulturnoj cjelini, tj. nastojimo otkriti jedinstvo i totalitet, tj. identitet onih bitnih elemenata od koji je satkana specifična kulturna tvorevina koju zovemo hrvatstvo i hrvatski identitet. S pitanjem što je hrvatski identitet, u smislu njegove bitne jezgre, njegove glavne osi vrtnje, njegove sve-vremenske osovine, neraskidivo je povezano pitanje kako očuvati, zaštititi i dalje promicati hrvatski identitet”, istaknuo je dr. Matulić.

Dominikanac Frano Prcela odmah je upozorio kako ne postoji neki trajni jasan, nepromjenjiv koncept identiteta, a u sebi “dovršen” identitet ne može se teološki promišljati. Pod povijesnim pritiskom dolazi do homogenizacije naroda, katolika, kao okvira nacionalnog opstanka, pa tako do sintagme Crkva u Hrvata, gdje se javlja opasnost “ekleziolatrije” – usredotočenosti na sebe samu. Zatim je naveo suputništvo političkih ciljeva i Katoličke Crkve te arhaičnu crkvenost – oslanjanje na rituale, a ne na interpretaciju. Civilizacijska matrica hrvatskog naroda nije katolička, jer ima snažne elemente istočnog kršćanstva i protestantizma. Identitet nije nikada jednodimenzionalan, pa ni onaj kod pologa Katoličke Crkve u hrvatskom identitetu. Katolička pripadnost kroz krštenje i druge sakramente je neizbrisiva, što je dovelo do praktične zablude da se kroz tu pripadnost obukao “katolički kaput” i time “osigurao” katolički identitet i put. Prcela je kazao kako je rečeno da smo “najkatoličkija zemlja”, a mi imamo samo statistički većinsko katolištvo, koje nas zapravo sputava kako u odnosu prema nama tako i u odnosu prema svijetu. Od Crkve kao da se očekuje da bude centripetalna sila, tj. čimbenik jedinstva hrvatskog naroda i hrvatskog društva, pa time i stabilnost, no to nije posao Crkve.
“Crkva ne smije postati dio nacionalnog tijesta, u najboljem slučaju biti joj je kvasac!” kazao je Frano Prcela i objasnio: “Ako je Crkva nacionalna i etnička, onda nije katolička. Izazov i napast je nacionaliziranje vjere (religije), odnosno sakralizacija nacije! Crkva mora biti za svakog čovjeka, a ne Crkva posebno za Hrvata, ni posebna za katolika. Kršćanstvo je najjače kad je najslabije. Ne smije se Crkva zaplesti u ovosvjetska zbivanja zaboravljajući svoju izvornu zadaću”, upozorio je predavač. Crkva je stoljećima obogaćivala kulturu – danas suvremena kultura mijenja Crkvu i njezino shvaćanje vlastite zadaće u svijetu. Situacijsko katoličanstvo nema dugoročnu prepoznatljivost, ono pak radi protiv svog prepoznatljivog identiteta. Osobna savjest je zadnja moralna norma – tu je naš zapadnjački identitet, tu je i budućnost pologa katoličkog u hrvatskom identitetu.
Frano Prcela je upozorio: “Crkva mora jasnije definirati svoje poslanje u hrvatskom društvu danas i ovdje. Ona to ne radi i tako se dovodi u opasnost da joj drugi govore što joj je činiti. Time se dovodi u situaciju anti-identiteta, ne negativnog identiteta nego ne-identiteta, jer sama ne govori tko je i što je, pa joj drugi kažu da bude ono što oni žele da Crkva bude. Življenje vjere i posadašnjenje identiteta su na istom tragu: kako identitet nije nešto trajno, tako se i od vjernika traži trajno obraćenje. Nema naslanjanja i uživanja u tzv. uspjehu. Postoji i katolički trijumfalizam i zanos – a trijumfalizam nije ništa drugo doli ‘ateizam u samoj vjeri'”, rekao je predavač.
A o tome što bi moglo primarno sačinjavati kršćanski/katolički identitet je rekao: “Prije svega, ne može kršćanski identitet biti jedan od koncepata života, jedan od načina identifikacije među mnogima. To ne bi bilo pravedno prema kršćanskom zahtjevu. No, možemo i smijemo naše religijske tradicije i mogućnosti identifikacije osloboditi za kritičku raspravu i tako ih transformirati. Središte interakcije bi bilo iskustvo drugoga, iskustvo drugih. To iskustvo drugoga je također konstitutivno za identitet koji je inspiriran kroz kršćansku vjeru. Jer u iskustvu drugoga kao subrata i kao su-svijeta može se naći otvorenost za iskustvo potpuno drukčijeg kao što je Bog. To je moguće u priznavanju drugoga kao drugoga/drukčijega i u priznanju da sam sam drugi/drukčiji. Time se misli na potpuno drukčije iskustvo negoli što nam to nudi društvo. Identitet u kršćanskom kontekstu stvara se iz neprestanog računanja s Bogom, otvorenosti prema Bogu, a to je milost. Za Katoličku Crkvu nije i ne smije biti pitanje očuvanja, nego stvaranja hrvatskog identiteta. Stoga je Europa šansa a ne opasnost za hrvatski identitet! Budućnost Crkve, ljudski gledano, ovisi o tome hoće li njezino moralno naučavanje i vrednovanje biti u ovom vremenu dovoljno proročko i djelatno uvjerljivo da čovjeku današnjice pruži nadu i osigura spasenje. U homogenom društvu vjernici su bili podupirani Crkvom i njezinim institucijama. U pluralističkom društvu sve više dolazi do izražaja kako Crkva ovisi o pojedincima, ona je potrebita njihove podrške. Upućenost jednih na druge stvara novo zajedništvo – a to je gradnja identiteta u najboljem smislu riječi! I u konačnici zadaća nam je da kušnja koja nas je združila (katoličanstvo i hrvatstvo) kroz mnogo stoljeća povijesti borbe za opstanak ne postane problem budućnosti”, istaknuo je Prcela.