Zadar, (IKA) – “Duhovni pastir-odgojitelj i uzor duhovnih zvanja” te odgovornost župne zajednice u promicanju zvanja tema je svećeničke rekolekcije zadarskog prezbiterija održane u srijedu 22. travnja u sjemeništu “Zmajević” u Zadru. O temi je govorio povjerenik za mlade i duhovna zvanja Splitsko-makarske nadbiskupije mr. Jenko Bulić, razlažući dvostruku dimenziju svećeničkog identiteta: duhovno antropološku i pedagoško formacijsku.
“Svećenik svojim duhovnim profilom odgaja mladog čovjeka i utječe na njegovo sazrijevanje te postaje uzorom i modelom pri odazivu na Božji poziv i izboru duhovnog zvanja. Poziv i zanimanje nisu iste stvarnosti. U zanimanju dolazi do izražaja posebna zainteresiranost i sklonost prema nekoj vrsti posla, a poziv u sebi uključuje drugu osobu prema kojoj se razvija posebna relacija; poziv je bitno usmjeren prema drugome i dolazi od drugoga”, rekao je mr. Bulić, dodavši da zanimanje može čovjeka nositi samo neko vrijeme i najčešće se obavlja čisto profesionalno, bez emocija, uz osobito vrednovanje stručnosti. “Kod poziva nema radnog vremena jer prvo mjesto zauzima osoba s druge strane kojoj smo se odazvali te tako poziv postaje u službi odaziva. Stručnost je pritom iza ljudskosti jer u temelju svakog poziva stoji ‘biti čovjek’, a u temelju Božjeg poziva stoji ‘biti Božji čovjek’ koji sa svojim talentima i granicama osvježava svoj odaziv te tako i druge odgaja kako bi čuli poziv”, rekao je predavač.
“Svećenik koji prihvati poziv na služenje sposoban je učiniti izbor ljubavi po kojemu ona neće ostati skrivena i bezlična, nego će kao prava ljubav ostaviti trag u srcu i mislima kod onih koji su je najviše potrebni, a to su mladi koji vidjevši predanje neće ostati ravnodušni”, poručio je don Jenko, istaknuvši da je izričaj pastoralne ljubavi svećenika liturgija. U Crkvi se od početka svaki izbor, osobito izbor poslanja, zbivao u liturgijskom kontekstu. Najvažniji put pedagogije i pastorala zvanja je slavljenje euharistije. “Tu se događa živa teologija odgoja koja može rastom dovesti do zrelosti vjere mladog čovjeka. Vrlo je važno kako slavimo misu jer iz nje dolazi poziv na zvanje onomu tko sudjeluje u njoj. Svako slavljenje je događaj zvanja. Ako svećenik s ljubavlju i poštovanjem, smirenošću i radošću slavi misu, može vlastitim uzorom pobuditi promišljanje o zvanju kojeg je onda poslan i pozvan prepoznati, potaknuti i molitvom pratiti”, rekao je predavač. Budući da je vrijeme prijateljstva najjače kod mladih, treba ih pozvati na prijateljstvo s Kristom na koje ih on sam poziva kroz susrete u euharistiji, klanjanju, molitvene i katehetske susrete. I Riječ Božja je sastavni dio svećeničkog identiteta i izgradnje. Ta Riječ poziva i onaj tko dopusti da ga prožme dobiva novu svijest o svom pozivu. Predavač je opisao i duhovno pedagoške etape razvoja svećeničkog identiteta: razvijati smisao svog svećeništva, poticati iskustvo vlastite vrijednosti i vlastite slobode, poticati mistično iskustvo svećeništva te biti svjestan vlastite grešnosti. Govorio je i o odgojnom putu zvanja u kontekstu sadašnjeg vremena, rekavši da današnji svećenici često dolaze iz rastrojene obitelji, rastavljenih roditelja, zvanja koja su se rodila u raznim odgojnim ustanovama, koledžima, internatima, domovima, dakle, izvan obiteljskog zajedništva. “Kriza svećeničkog identiteta, kriza vjere i obitelji rađa krizom zvanja”, poručio je mr. Bulić, govoreći o obitelji kao izvoru i središtu pedagogije i pastorala zvanja i potrebi suradnje škole i župe u promociji zvanja.