Zagreb, (IKA) – Tema Teološkoga četvrtka Kršćanske sadašnjosti 26. ožujka “Karizmatici u Crkvi” privukla je u dvoranu Tribine Grada Zagreba izuzetno velik broj slušatelja. Izlagači su bili o. Bono Zvonimir Šagi, kao vrlo aktivan dugogodišnji pastoralni djelatnik, i dr. fra Zvjezdan Linić, voditelj Kuće susreta Tabor i aktivan u karizmatskom pokretu. Moderator je bio pomoćnik direktora KS-a don Anton Šuljić. O. Bono Zvonimir Šagi rekao je da kada se temi prilazi s općeg teološko-teorijskog stajališta ne predstavlja nikakav problem, jer su u Crkvi uvijek bili i jesu aktivni i karizmatici. “Ali, ako ovoj temi priđemo s više praktičnog, konkretno vremenskoga rakursa, karizmatici su u Crkvi uvijek i određeni problem – tko i što je karizmatik? Zato je od samoga početka Crkve u svezi s time oprez i upozorenje na raspoznavanje pravih od krivih – provjeravanje duhova”, rekao je Šagi. Ukazao je na potrebu primjerenoga kritičkoga pristupa tome ekleziološkom fenomenu, odnosno ozbiljnoga teološko-kritičkoga pristupa te pastoralno analitičko promišljanje. Šagi je podsjetio na značenja pojma karizma, od Svetoga pisma do širega značenja danas, primjerice u sociologiji i medijima. Govoreći o odnosu karizme i službe u Crkvi danas, rekao je kako su “karizma i karizmatičnost neodvojivi od same naravi Crkve”. U tome su bitni: zajednica, karizma i poslanje, organizacijske strukture. Kada je riječ o odnosu institucionalnoga i karizmatičnoga, Šagi kaže “da se to u Crkvi jedno s drugim ne isključuje. Institucionalno ne može ukinuti ili zagušiti karizmatično, jer institucionalno u Crkvi bi moralo biti plod Duha. Hijerarhija je također karizmatična stvarnost u Crkvi. U tom kontekstu treba reći da je karizma i služba”. Također je rekao da “karizmatično mora voditi u ono institucionalno, a ne odvoditi. Izvanredni darovi ne mogu zamijeniti one redovne i stalne koji se djelovanjem istoga Duha Svetoga daju po sakramentalnom djelovanju Crkve. Različiti su darovi i službe, ali je poslanje Crkve jedno. Prepoznati i poduprijeti djelovanje Duha u članovima Crkve na dobro cjeline, to je zadaća Crkve kao institucije”. O. Bono Zvonimir Šagi govorio je i o nastanku karizmatskih pokreta. Naveo je četiri vremenske dionice kroz koje prolazi svaki pokret: nastajanje, pretvaranje u ideološku skupinu, umnožavanje skupina, prelazak u instituciju. “Vrlo često sama institucija provocira pokret da bi joj poslužio za afirmaciju vlastitih ideja”, istaknuo je. Upozorio je da se stvara i nova religioznost koja sve više psihologizira, te se pojavljuje kao neka vrsta psihoterapijske metode. “Zbog moguće medijske reklame, moguće su manipulacije, pa je autentičnost karizme sve teže prepoznati. Kad se neki karizmatik sam reklamira ili kada dopušta da ga proglašavaju karizmatikom, postaje manje uvjerljiv. Potrebni su nam zreli teološki kriteriji za prosudbu. Treba pravo razlikovati ono milosno od onoga promidžbenoga”, istaknuo je Šagi.

Fra Zvjezdan Linić kazao je da sebe ne smatra karizmatikom, ali nema ništa protiv kada ga drugi tako nazivaju, jer to i želi biti. Rekao je kako nije dobro da ljudi sami na sebe skreću pozornost govoreći da su karizmatičari. Time izazivaju i medijsku pozornost koja se zna zlouporabiti. Naime, novinari tada najviše pišu o raznim čudima, posebice o ozdravljenju. Linić razlikuje pojam karizmatik i karizmatsko u teološkom i medijskom smislu. No, kaže kako bi svaki čovjek trebao biti karizmatik i djelovati po Duhu Svetom. Istaknuo je da ipak treba biti oprezan u tome. Drži da su karizmatici obični, jednostavni ljudi u Crkvi, ljube Crkvu i žele u njoj radosno živjeti. Prihvaćaju evanđelja, Djela apostolska. Fra Zvjezdan dao je primjer sv. Franje koji je u žaru, poletu, krenuo i stvarao nešto novo, no savjetovali su mu da traži zaštitu Crkve, kako to ne bi bila sljedba. Zato je 16. travnja 1209. otišao kod pape Inocenta III. koji je priznao novi red. Upravo se ove godine slavi obljetnica 800 godina franjevaštva, karizme koja još traje. Linić je rekao da je zahvalan pentekostalcima na zanosu kada se osjeti Božja blizina, što je nedostajalo katolicima, ali su katolici to znali prepoznati. Istaknuo je kako je molitva jako važna te podsjetio kako su apostoli shvatili da ne znaju moliti pa su zamolili Isusa da ih nauči. On im je odgovorio da budu kao mala djeca dok mole i da se obraćaju Bogu s abba, oče. Linić ističe da karizmatici vjeruju u molitvu i da Isus čini čudesa i danas. Rekao je kako nije ni fikcija ni utopija moliti za zdravlje. Čuda se mogu dogoditi ne samo u Lurdu, nego i drugdje. No, skrenuo je pozornost da nije riječ uvijek o fizičkim ozdravljenjima, koliko unutarnjim, što stvara zadovoljstvo, mir, promjenu. Kazao je kako se pri karizmatskim molitvama ne igra na osjećaje, ali se oni probude. Linić je rekao i da su sa teološkog stajališta mise u župi jednako vrijedne kao i karizmatske. No, istaknuo je kako službi treba karizma. Karizme su izvanredni darovi za pojedinca, milosti, na njih nema pravo osoba, ali Crkva ima pravo. To su pohodi Duha bez kojih bi Crkva ostala ista, bez napretka, gotovo se petrificirala, a s njima ide naprijed. Rekao je i kako bi u svim dijelovima Crkve trebalo biti, odnosno učiniti, razlikovanje duhova. U raspravi je bilo više pitanja slušatelja, posebice o molitvama za ozdravljenje i biskupskim zabranama karizmatskih susreta. Uključio se i bibličar dr. Adalbert Rebić, direktor Kršćanske sadašnjosti, koji je kazao kako u kršćanstvu nije cilj ozdravljenje ili hagioterapija, nego postići spasenje. Ako se pritom dogodi ozdravljenje, to je dobro, ali kao usputni ili dodatni uspjeh.