Čakovec, (IKA) – U Katoličkom domu Franjevačkog samostana u Čakovcu održana je 1. ožujka tribina “Franjo i molitva”, o kojoj je govorio dr. fra Darko Tepert, koji je predvodio i večernju misu kojom je završio jednotjedni boravak Križa sv. Damjana u čakovečkoj župnoj crkvi Sv. Nikole. Križ je svečano unesen 23. veljače uoči večernje mise, a u tijeku tjedna svaki dan navečer bile su predviđene pobožnosti. Nakon pozdrava gvardijana i župnika fra Stanka Belobrajdića, u uvodu teme “Franjo i molitva” dr. Tepert kazao je da se, dok je među njima raspelo, pred kojim je sv. Franjo molio u crkvici Sv. Damjana nedaleko od asiških zidina, ne može zanemariti lik Franje kao molitelja. Podsjetio je kako gotovo sva rukopisna svjedočanstva donose da je Franjo sa slike Raspetoga u crkvi Sv. Damjana čuo riječi: “Franjo, idi, popravi moj dom koji se, kako vidiš, ruši!” To je najstarija zapisana Franjina molitva koja potječe iz ključnih godina njegova obraćenja (1205.-1206.). U to su doba sve brojniji bili znakovi Božjeg poziva, koje je on prepoznavao u svome životu, premda još nije bio doživio potpuno obraćenje. Ipak je isticao molitvu, želeći kroz nju “razmotriti svoje zvanje kojim ga je Bog milosrdno pozvao”. Vjerojatno u siječnju 1206. dogodilo se to što opisuje Legenda trojice drugova. Na riječi Raspetoga s križa Franjo je pred svetodamjanskim raspelom izrekao molitvu “Svevišnji, slavni Bože, prosvijetli tamu moga srca i podaj mi ispravnu vjeru, sigurno ufanje i savršenu ljubav; smisao i spoznaju, Gospodine, da izvršim tvoju svetu i istinsku volju”, istaknuo je predavač.
U nastavku je izlagao o molitvi u “Nepotvrđenom pravilu”, koje je nastalo između 1210. i 1221. godine. Nakon što je papa Inocent III. godine 1210. usmeno potvrdio kratak oblik života Manje braće, to prvotno pravilo raslo je sve do vrlo složene strukture kakvu je imalo na Duhovskom kapitulu godine 1221. Ono sadrži evanđeoske i ostale biblijske citate isprepletene s propisima koji su iz njih izvedeni, duhovnim nagovorima i molitvama. To pravilo kao preduvjet svake molitve stavlja “čisto srce i neokaljan um”. Prema Franji, čovjek, da bi doista mogao molitvom stupiti pred Boga, mora se odreći svega u svome životu što nije usklađeno s Bogom, pa čak i um mora uskladiti s njime. Kršćanin, dakle, po sv. Franji, čistim srcem i neokaljanim umom, to jest usklađujući se s Bogom u svemu, pripravlja u sebi hram za Boga, te omogućava da se Duh Božji u njemu nastani. Ako je pak Bog u njemu nastanjen kao u hramu, onda nema druge doli neprestano moliti, čitavim svojim bićem i kroz cijeli život prinositi žrtvu duhovnu Bogu. Na taj način bit će spreman stupiti pred Sina čovječjega. Franjo je osobito pozivao na molitvu Očenaša te time ostaje sasvim uz evanđeoski uzor molitve, a time i uz molitvu Crkve. Prema tekstu “Nepotvrđenog pravila” vide se kao elementi u molitvi: priprema prebivališta za Boga (čisto srce i neokaljan um), svijest da Bog prebiva u kršćaninu (prebivalište), ustrajnost u molitvi (bez prestanka molite) i pogled prema životu vječnom (da uzmognete stati pred Sina čovječjeg).
Dr. Tepert osvrnuo se i na Franjinu molitvu i zahvalu u “Nepotvrđenim pravilima”, u kojoj Franjo vidi Boga osobito uzvišena, te se spominje Božjeg zahvata kojim je stvorio svijet i čovjeka, mudrosti križa Kristova, posljednjeg suda, Blažene Djevice Marije, te općinstva svetih, u kojem je putujuća, trpeća i proslavljena Crkva pozvana da dade hvalu Bogu. “Franjo vidi sve ljude okrenute prema Bogu, muškarce i žene, sve narode svega svijeta. To je opet Pavlova misao da su u Kristu svi jedno: nema više Židov – Grk, nema više rob – slobodnjak, nema više muško – žensko”, istaknuo je dr. Tepert.