Zadar, (IKA) – U povodu prve obljetnice smrti zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka u ponedjeljak 16. veljače u katedrali Sv. Stošije u Zadru misu za blagopokojnog nadbiskupa predvodio je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa. Posljednji hrvatski koncilski otac, na čiji je poticaj i zauzimanje na saborskom zasjedanju prihvaćeno da molitvu Očenaša na misi zajedno mole svećenik i puk, preminuo je 15. veljače 2008. u 89. godini života, 63. godini svećeništva i 50. godini biskupstva. U 17 stoljeća zadarske Crkve, od 12. st. mons. Oblak je 67. zadarski nadbiskup, a prethodila su im 43 zadarska biskupa.
“Nadbiskup Oblak toliko je puta u katedrali slavio euharistiju i prikazao žrtvu za mnoge otišle s ovog svijeta, a sad mi molimo za njegov pokoj u Bogu. Okupili smo se u vjeri i zahvalnosti Bogu za njegovo služenje Crkvi. Trudio se služiti Bogu i čovjeku čineći mnoga dobra djela, svjestan Božje pomoći i zagovora molitvi i drugih za svoje služenje Crkvi”, rekao je mons. Prenđa, istaknuvši da je svaki pastir Crkve svjestan svoje ovisnosti o velikom pastiru, Kristu. “Nije to samo razumska spoznaja koja svoju hranu nalazi u Kristovom autoritetu kad kaže da bez njega ne možemo ništa učiniti. Osobno iskustvo svoje ljudske nedostojnosti pred činjenicom Kristova izabranja na tako veliku zadaću u Crkvi spada u najdublju nutarnju sigurnost svakog pastira. Znam da je naš blagopokojni nadbiskup nosio duboko uvjerenje da biskupska služba višestruko nadvisuje njegovu osobu ma koliko posjedovala prirodnih darova, intelektualnu i teološku pripremu za svoju službu. Bio je čovjek izuzetne intelektualne spreme i teološke izobrazbe, široke kulture koju je rano stekao i hranio literaturom na glavnim europskim jezicima koje je govorio. Usprkos tome, poznato mi je koliko se puta osjećao nemoćnim pred brojnim problemima u njegovom dugom upravljanju nadbiskupijom. Više puta mi je znao ponavljati – najveća muka jednog biskupa je nemoć pred stvarnošću života svoje Crkve koju vidiš kao na dlanu, ali si nemoćan jer zbog različitih okolnosti ne možeš činiti ono što bi s obzirom na potrebe htio i trebao činiti. Tada se rađala u njemu jedna druga sigurnost, a ta je da svoju suradnju valja na koljenima ponuditi u dubokoj i poniznoj molitvi Onome koji sve može. To je u njemu rađalo sigurnošću da Duh Sveti iznova u takvim prilikama stvara novo i neslućeno za život mjesne Crkve”, istaknuo je mons. Prenđa. Opisao je nadbiskupa Oblaka kao ustrajna i usrdna molitelja da se volja Očeva ostvaruje u rastu i zadacima povjerene mu mjesne Crkve. “Često je molio da nas sve oko njega, osobito prezbiterij, ne napadne duh svijeta ravnodušnošću pred potrebama Crkve i ljudi koji očekuju od nas jasan i snažan navještaj Evanđelja. Svakodnevna molitva sv. Stošiji za jedinstvo nadbiskupije bila je za njegovo poslanje prevažna zadaća. Jer on je na najbolniji način doživio dubinu Kristove molitve koja je vapila Ocu da one koje mu je povjerio sačuva od Zloga. Činilo se u jednom času života mjesne Crkve da je ta molitva uzaludna. Pa ipak nije bilo tako. Usprkos događajima sedamdesetih godina koji su ga jako pogađali, molitva nije bila uzaludna jer se nadbiskupija učvrstila u vjernosti Gospodinu. Cijeli život je nosio sigurnost da je molitva pastira u Crkvi siguran put obrane od Zloga i jamstvo plodnosti poslanja Crkve”, rekao je mons. Prenđa, dodavši da nadbiskup Oblak sad na novi način vidi svoju Crkvu koja ga ne smije i ne može zaboraviti. “Svojim dugim služenjem zadužio je zadarsku Crkvu. Svojim nastojanjima i molitvama uvijek je dodavao Božju snagu i otvarao nove putove njenom apostolatu i radu, dodajući božansku snagu koja je nalazila izvor u božanskom srcu pred kojim je vapio za dobro svoje Crkve, da raste i napreduje”, zaključio je mons. Prenđa.

Marijan Oblak rođen je 8. prosinca 1919. g. u Velom Ratu na Dugom otoku u obitelji Ante i Marije rođ. Uglešić s petero djece. Na svom je otoku odmalena zavolio liturgiju i glagoljaštvo te je i njegovo svećeničko geslo glasilo “Zavolio sam krasotu doma tvoga i mjesto gdje prebiva slava tvoja”. U Zadarskoj nadbiskupiji, kojom je s biskupskim geslom “Cum Maria – S Marijom” upravljao 27 godina, utemeljio je mnoge nove župe te izgradio crkve i pastoralne centre. Osnivač je Zbirke “Biblija” Zadarske nadbiskupije kojih je u 20 godina prikupio 1200 primjeraka na više od 400 jezika iz cijelog svijeta i Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru koju godišnje posjeti do 60.000 posjetitelja. Njegov doprinos razvoju hrvatskog crkvenog i kulturnog života nagradile su i državne institucije uglednim priznanjima. Za svećenika je zaređen 5. kolovoza 1945. u Šibeniku gdje je od 1945. do 1949. bio prefekt u Biskupskom dječačkom sjemeništu i vjeroučitelj u državnoj realnoj gimnaziji. Od 1949. do 1951. u Zadru je bio prefekt u Nadbiskupskom dječačkom sjemeništu Zmajević i vjeroučitelj u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Od 1955. do 1958. bio je vicerektor u Sjemeništu ‘Zmajević’ i profesor hrvatskog jezika i književnosti te francuskog jezika u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Posvećen je za pomoćnog zadarskog nadbiskupa 6. srpnja 1958. u katedrali Sv. Stošije. Kao pomoćni nadbiskup od 1958. do 1968. godine obavljao je službu generalnog vikara, od 1958. do 1970. ravnatelja Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zadru, a 24. svibnja 1969. preuzeo je upravu nadbiskupije kao apostolski administrator. Nadbiskupom ordinarijem imenovan je 27. srpnja 1969. Umirovljen je 2. veljače 1996. no i u tim je godinama bio izuzetno aktivan i predan služenju u nadbiskupiji. Nakon teške kratke bolesti preminuo je 15. veljače 2008. u Nadbiskupskom domu u Zadru. Njegov je grob u grobnici zadarskih nadbiskupa u pokrajnjoj lađi zadarske katedrale gdje počiva i tijelo njegova prethodnika i sumještanina koji mu je i za života bio poput oca, zadarskog nadbiskupa Mate Garkovića.