Hannover, (IKA) – Kao i prethodnih godina, regionalne sjednice pastoralnih i socijalnih djelatnika iz Njemačke predvođeni delegatom za hrvatsku pastvu u Njemačkoj fra Josipom Bebićem održane su 9. veljače u HKM Mülheim a. d. Ruhr za regiju Sjeverna Rajna i Vestfalija, 10. veljače u HKM Hannover za Sjevernu regiju, 11. veljače Bruchsal u HKM Srednji Baden za regije Baden-Württemberg I, Baden-Württemberg II i Rajnsko-majnsku regiju, te za Bavarsku regiju 16. veljače u hotelu “Poinger Hof” u Poingu kod Münchena, vlasnika Ive Sadrića.
Na sjednicama se okupilo više od stotinu sudionika, a na sjednicama u Hannoveru i Poingu sudjelovao je i ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. Ante Kutleša koji je okupljene upoznao sa stanjem hrvatske inozemne pastve.
Nakon pozdrava predstavnika regija i voditelja misija na čijim su se područjima održavale sjednice, predavanje “Integracija – uzajamni i slojeviti procesi” održao je referent Stjepan Herceg iz središnjice Njemačkog Caritasa iz Freiburga, koji djeluje u odjelu za socijalna i zdravstvena pitanja u referatu za migraciju i integraciju. “Neovisno o tome kako ćemo to pitanje nazvati, činjenica je međutim da je useljavanje u Njemačku minulih 60 godina s različitim intenzitetom neprekidno trajalo. Različiti su bili razlozi koji su ljude pokrenuli u migraciju: jednom je to bilo siromaštvo, drugi put bijeg i protjerivanje ili jednostavno traženje boljih životnih uvjeta na nekom drugom prostoru. Europska povijest 19. i 20. stoljeća prožeta je izbjeglištvom, protjerivanjem i iseljavanjem milijuna ljudi unutar same Europe kao i izvan njenih granica”, kazao je referent Herceg. Govoreći o doseljavanju ljudi s područja bivše države, kazao je: “Još za vrijeme II. svjetskog rata, a posebno neposredno nakon njegovog završetka, kreće jaki val iseljenika iz Hrvatske i Slovenije prema Zapadu. O tom iseljavanju se do samostalnosti Hrvatske u školama naravno nije ništa učilo. U literaturi se to iseljavanje također nije spominjalo. Kao početak migracija literatura navodi 50-te godine. Doduše, tada su se radnici koji bi odlazili na rad u zapadnoeuropske zemlje smatrali izdajicama i prekršiteljima zakona. Legalni odlazak nije bio moguć, jer su ‘pasoše’ mogli dobiti samo neki građani, a s većinom zapadnih zemalja nisu postojali diplomatski odnosi. Ljudi su odlazili ilegalno preko granice ili se jednostavno ne bi vraćali iz inozemstva ako bi s odgovarajućom vizom otišli na izlet ili nekim drugim poslom u inozemstvo. U veljači 1962. godine Savezno izvršno vijeće odbilo je molbu Austrije da im se pošalje radna snaga. Manjak spremnosti izvoz radne snage staviti u zakonske okvire ne smije se promatrati samo na pozadini tadašnje političke i ekonomske situacije već na ideološkoj pozadini. Ideološki je bilo nepojmljivo da građani jedne socijalističke zemlje moraju odlaziti na rad u zapadne, kapitalističke zemlje. U vremenu između 1962. i 1972. godine dolazi do totalne promjene migracijske politike. Otvaranje granica izazvalo je u Centralnom komitetu dugu i kontroverznu diskusiju. Ekonomska situacija bila je vrlo loša. Sve je više bilo nezaposlenih i životni standard počeo je padati. Mnogi mladi radnici počeli su ilegalno odlaziti na Zapad. U državnoj blagajni nije bilo deviza. To su bili stvarni razlozi zbog kojih se odjednom počelo pozitivno govoriti o zapošljavanju radne snage u inozemstvu. Posebno se isticala važnost doznaka deviza i njezina korist za platnu bilancu države. Od 1963. godine i javno se isticalo da u posebnosti jugoslavenskog društvenog i ekonomskog razvoja spada odvraćanje od načela pune zaposlenosti i prihvaćanje načela pripajanja Jugoslavije na međunarodnu podjelu rada što uključuje i izvoz radne snage. Dakle iz nužde je stvorena krepost. Je li ta odluka bila kamen temeljac za budući raspad Jugoslavije? Nije li time otvorena mogućnost da ljudi vlastitim očima i iskustvom dožive taj ‘truli Zapad’ i vide prednosti zapadnih demokracija nasuprot komunističkom sistemu u njihovoj domovini?
U to vrijeme u Njemačkoj je već živjelo 23.000 građana iz Jugoslavije. Godinu dana kasnije bilo ih je već 44.000. Nakon ekonomske krize 1967/68. bilo ih je već 226.000. Između 1965. i 1971. godine Jugoslavija je sklopila ugovore s gotovo svim europskim zemljama u kojima su radili njezini građani. Ugovor s Njemačkom sklopljen je 12. listopada 1968. godine. Kada je isti godinu dana kasnije stupio na snagu u Njemačkoj je boravilo već 331.000 radnika iz Jugoslavije. Broj je neprestano rastao tako da ih je 1970. bilo 514.500, a 1973. godine 673.300. Premda je u studenome 1973. godine na snagu stupila Uredba o zaustavljanju daljnjeg dovođenja radne snage, broj je i dalje rastao jer su radnici počeli dovoditi članove svojih obitelji, što je jedino još bilo moguće. Tako se broj 1974. godine popeo na 707.800. Od tada dolazi do laganog pada tako da se do godine 1986. taj broj spustio na najniži nivo od 1970. godine, na 590.300. Tome je sigurno pridonio i Poticaj za povratak kojeg je 1982. godine njemačka Vlada na brzinu zaključila. Radilo se o premijama za povratak. Mogli su se podići vlastiti prilozi u mirovinsko osiguranje. Na taj se način njemački budžet povisio na 3 do 4 milijarde maraka jer se prilog poslodavaca nije isplaćivao. Ušteđen je i novac za nezaposlenost i tzv. ‘Kurzarbeitgeld'”.
U nastavku je predavač istaknuo da je riječ integracija u posljednjih nekoliko godina doživjela inflaciju. “Budući da još ne postoje izrađeni indikatori za mjerenje integracije, teško je reći tko je i koliko integriran odnosno asimiliran u ovom društvu. Postoje doduše neki indikatori pa kažemo da onaj tko ne zna njemački, nema njemačkih prijatelja ne sudjeluje u društvenom životu zajednice u kojoj živi, nema određenu naobrazbu nije dovoljno integriran. Za onoga tko ne govori materinji jezik, ne pozna domovinu svojih roditelja, na godišnje odmore odlazi u sve zemlje svijeta samo ne u Hrvatsku, ne druži se s Hrvatima, ne dolazi na misu na hrvatskom jeziku, najčešće kažemo da je otuđen ili asimiliran. Dakle o stupnju integracije Hrvata teško je govoriti. Uzmemo li kriterije znanja jezika, zaposlenosti, osobnih primanja, vanjskog izgleda, načina i mjesta stanovanja onda bi mogli reći, a često to govore zvani i nezvani stručnjaci, da su Hrvati u Njemačkoj integrirani. Spustimo li se stepenicu niže, u praksu, onda ćemo vidjeti da integracija kod mnogih Hrvata i Hrvatica nije uspjela, odnosno da je doživjela zastoj u jednoj određenoj fazi integracijskog procesa. I među hrvatskom djecom ima mnogih koji ne završavaju osnovno školovanje i ostaju bez zanata. Oni ponajčešće nisu integrirani u radno tržište. Veliki broj Hrvata i Hrvatica bolesni su, tjelesno a često i psihički. Mnogi su žrtve ovisnosti, bilo o drogama ili drugim opojnim sredstvima. Niti oni nisu integrirani već se zajedno sa svojim vršnjacima nalaze na rubu društva.
Hrvati i Hrvatice doduše ne žive i ne stanuju u getima kao neke druge grupe migranata, ali mnogi od njih nisu integrirani u svojoj zajednici gdje stanuju, u svojem kvartu. Kontakte, ako uopće, održavaju samo sa svojim sunarodnjacima. Tako u mnogim gradovima oni doduše nisu prostorno getoizirani ali su povezani samo sa svojim sunarodnjacima. Mnogima, pogotovo onima iz prve generacije, znanje njemačkog jezika je rudimentarno. Polupismeni i nepismeni jedva su u stanju razumjeti pisma i dokumente na njemačkom jeziku, da ne kažem kako teško ili gotovo nikako nisu u stanju napisati jednu rečenicu. U tom smislu niti oni nisu integrirani. Koliko Hrvata i Hrvatica u Njemačkoj nije integrirano ni u hrvatske katoličke misije, a niti u mjesne pastoralne zajednice ili župe? Dapače, tamo gdje nestaju Hrvatske katoličke misije ljudi ostaju bez mise jer nisu integrirani u mjesnu župu na čijem terenu žive”, kazao je referent Herceg, zaključivši kako se može govoriti o više vrsta integracije: kulturološkoj integraciji u pogledu na znanje jezika i konzumiranje medija, te socijalnoj i identifikacijskoj integraciji.
Nakon predavanja razvila se diskusija. Delegat Bebić u izvješću je podsjetio kako u Njemačkoj danas djeluje 97 hrvatskih katoličkih misija i zajednica. U njima djeluje 90 svećenika, 60 pastoralnih suradnika, 5 đakona od kojih su dva dragovoljna te 32 tajnice. Prema podacima hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj u 2007. je u toj je zemlji bilo 290.000 Hrvata katolika, broj krštenja 1476, broj vjenčanih 285, prvopričesnika 1144, potvrđenika 792, broj vjeroučenika 6160. Ravnatelj Kutleša između ostalog je istaknuo da danas u svijetu djeluju 182 hrvatske katoličke misije i zajednice u kojima je oko 200 hrvatskih svećenika. Ujedno je podsjetio kako će ubuduće komemoracija na Bleiburgu biti najbliže subote 15. svibnju.
Na sjednici u Bruchsalu konzulica za kulturu, obrazovanje i znanost iz Generalnog konzulata RH u Stuttgartu Jadranka Fumić-Belamarić govorila je o stanju hrvatske dopunske nastave u Njemačkoj. Podsjetila je kako danas u svijetu postoji nekoliko vrsta nastave: tzv. konzularna nastava u sklopu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, integrirana nastava koju nude zemlje primateljice i nastava koju organiziraju hrvatske zajednice i katoličke misije. Posebno je istaknula kako su hrvatske katoličke misije i svećenici vrlo važni pri pomoći u uključivanju većeg broja učenika u hrvatsku nastavu.
U Bavarskoj regiji za predstavnika regije za svećenike izabran je voditelj HKM Nürnberg don Rudi Belko, a za pastoralne suradnice i suradnike Josip Vrdoljak iz HKM Traunreut.