Kutinska Slatina, (IKA) – Župa bl. Alojzija Stepinca u Kutinskoj Slatini je u utorak, 10. veljače svečanim misnim slavljem proslavila blagdan svoga nebeskog zaštitnika. Središnje misno slavlje predvodio je zagrebački pomoćni biskup Vlado Košić, a u koncelebraciji su bili i o. Aurelio Mozzetta, vrhovni poglavar Družbe Sinova Bezgrešnog Začeća i o. Aleandro Paritanti, provincijalni poglavar te Družbe.
Na početku misnog slavlja, biskup Košić je blagoslovio dar Družbe novi vitraj s likom fra Bonifacija Ivana Pavletića (+1897.), redovnika iz Reda Sinova Bezgrješnog Začeća BDM.
Biskup Košić je u homiliji pokušao pronaći neke zajedničke točke između bl. Alojzija Stepinca, čije mučeništvo i svijetli lik neodoljivo privlači, te fra Bonifacija Ivana Pavletića, sina toga kraja i velikog uzora u kršćanskoj vjeri.
Tako je biskup Košić istaknuo da su obojica od mladih dana gajili veliku čežnju za Bogom i željeli vršiti samo Božju volju u svome životu – to je radikalizam mladosti, koji bismo željeli da privuče osobito današnje mlade k Bogu i usmjeri ih pravim vrijednostima, da svoj život po njihovu primjeru mogu usmjeriti istinskoj sreći. Nadalje, obojica su velikom ljubavlju služili bližnjima – jedan u bolnici bolesnicima, drugi u ratnim okolnostima prognanicima, progonjenima i siromašnima, oboje osjetljivi za nevolje ljudi činili su sve moguće da pomognu ljudima koji trpe – to je velik primjer i za sve nas, koji se ne možemo zvati kršćanima ako ne „ljubimo braću… jer lažac je onaj tko kaže da ljubi Boga koga ne vidi, a mrzi brata svoga koga vidi”, jer Krist naš Gospodin izjednačio je ljubav prema Bogu s ljubavlju prema čovjeku.. Ni jedan ni drugi nisu se bojali smrti vjerujući kako se dobrotom pobjeđuje zlo i kako je Krist svojim uskrsnućem sve koji su njegovi uveo u pobjedu nad smrću, te poslije zemaljske smrti Bog dariva vječni život onima koji ga ljube čineći dobro. I jedan i drugi gajili su veliku poniznost, ne smatrajući sebe nipošto posebno vrijednima, uzdižući u svemu samo Boga kojemu su pripisivali sve dobro i zasluge za svaki uspjeh u životu; samo ponizni ljudi mogu biti Božji i mogu shvatiti da je On veći, budući da oni koji se smatraju veliki ne mogu vidjeti veličinu; oni pozivaju i nas na nasljedovanje, rekao je biskup. Obojica su gajili veliku pobožnost, osobito prema Gospi – fra Bonifacije postao je Sin Bezgješne a bl. Alojzije Mariju je osobito častio i često je propovijedao o njoj, podsjetio je biskup Košić dodajući da je i za sve vjernike molitva put svetosti, a pobožnost prema BDM siguran put do Krista.
Obojica su bili radnici – postolar, odnosno zemljoradnik – prije odlaska u duhovno zvanje, te su naučili poštovati rad i radnike, cijeniti svako djelo i sam neumorno raditi za dobro svoje i drugih. Biskup Košić je podsjetio kako je i mučeništvo bila odlika obojice: bl. Alojzije je i formalno postao mučenik jer je trpio progonstvo od mrzitelja vjere, dok je fra Bonifacije prerano umro jer se zarazio pomažući bolesnicima što je također svojevrsno mučeništvo; bez žrtve nema ni ostvarenja nikojega ideala, poručuju nam obojica, tako da je i naš put uvijek “preko trnja do zvijezda”, što znači da smo pozvani nasljedovati Gospodina našega na križnom putu života, prihvaćajući trpljenja u životu, da bismo postigli vječnu nagradu. Biskup je podsjetio i na ljubav koju su oba velika hrvatska muža gajili za svoj narod. To je za njih bilo konkretno zauzimanje za dobro svojih bližnjih, nipošto udaljavanje od drugih naroda – ta bl. Alojzije se bez rezerve jednako za vrijeme rata borio spasiti i Srbe i Židove i Hrvate i Rome…, a fra Bonifacije je otišao najprije u Austriju, a potom u Italiju, gdje je 10 godina dvorio Rimljane, ali je uvijek pisao svojoj braći i stričevima da se moli za njih da spase svoju dušu. To je prava ljubav prema svome narodu koju i mi trebamo nasljedovati, rekao je biskup Košić, te istaknuo da su se ta dva sveta muža i u mnogočemu razlikovala. Tako je blaženi Alojzije postao svećenik, pa biskup i kardinal, dok fra Bonifacije, premda redovnik, nije nikad postao svećenik – ostao je brat laik. Bl. Alojzije trpio je i umro u Hrvatskoj, nije želio otići iz svoje zemlje kamo su ga komunistički progonitelji željeli poslati, a fra Bonifacije je i djelovao i umro u tuđini, u Rimu, koji je međutim osjećao svojim, jer je to – kako je često pisao svojima u Zbjegovaču – središte kršćanstva. Obojica su osjećala svoju veliku ljubav prema Crkvi i za nju se žrtvovali. Žrtvovali su se zapravo za konkretnog čovjeka kraj sebe koji je trpio, koji je bio potreban njihove ljubavi. I u tome su jednaki, u tome su svima nama primjer jer – prema učenju Drugog vatikanskog sabora – svetost je “in perfecione Caritatis – u savršenstvu ljubavi”, rekao je na kraju propovijedi biskup Vlado Košić te pozvao vjernike na molitvu, da fra Bonifacije postane što prije blaženik, a bl. Alojzije kanonizirani svetac Katoličke Crkve, te nas tako – i osobito sve naše sunarodnjake i napose mlade – još jače privlače Kristu.