Zagreb, (IKA) – Drugi dan katehetske zimske škole, 9. siječnja, započeo je okruglim stolom na temu “Nacionalni okvirni kurikulum: o značenju vjeronauka u suvremenom školstvu”. Na okruglom stolu sudjelovali su dr. Dijana Vican, državna tajnica pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa RH i predsjednica Vijeća za Nacionalni okvirni kurikulum, dr. Alojzije Hoblaj, pročelnik Katedre religiozne pedagogije i katehetike i predstojnik Katehetskog instituta Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, dr. Josip Baričević, dugogodišnji profesor, ravnatelj i predstojnik Katehetskog instituta KBF-a u Zagrebu, i mons. dr. Milan Šimunović, član Komisije Vijeća europskih biskupskih konferencija za katehezu, školu i sveučilišta u svojstvu eksperta za katehezu.
Moderator okruglog stola dr. Ivica Pažin podsjetio je kako se prema Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, kojega je u srpnju 2008. godine donio Hrvatski sabor, odgoj i obrazovanje u osnovnoj i srednjoj školi temelje prema čl. 26., na nacionalnom kurikulumu. Vijeće za nacionalni kurikulum je na temelju Strategije za izradbu i razvoj nacionalnog kurikuluma za predškolski odgoj, opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje donijelo prijedlog Nacionalnog okvirnog kurikuluma (PNOK). Kako je riječ o dokumentu od posebnog nacionalnog značenja, otvorena je javna rasprava. Stoga ovim okruglim stolom i vjeroučitelji daju svoj doprinos, istaknuo je dr. Pažin.

Prof. dr. Dijana Vican, predstavljajući tekst PNOK-a, istaknula je kako je to dokument koji proizlazi iz verificiranja problema svih problema radi poboljšanja i unapređenja sustava, bez obzira o kojoj razini bilo riječi i gleda se uvijek iz perspektive povezanosti i koherentnosti cijeloga sustava.Naime, postavlja se pitanje koje su to kompetencije, znanja, vještine i sposobnosti koje dijete treba ili može steći u određenom razdoblju i da mi kažemo da smo ga pripremili za život, za rad i profesiju. Osvrćući se na rasprave i probleme vezane uz vjeronauk, istaknula je kako se pokazalo da sva djeca ne završavaju nastavu i svoj odgojno-obrazovni proces prema propisanom standardu, tj. sva djeca nemaju vjeronauk, ali nemaju ni alternativu. Nitko ne dovodi u pitanje vjeronauk, njega nitko ne može maknuti iz nastavnog plana i programa, ni danas ni ubuduće. Vjeronauk ima apsolutno svoju poziciju, on je oživotvoren, no ono što sustavu nedostaje je to da svako dijete mora imati osiguran svoj obrazovni standard, podsjetila prof. Vican te je istaknula kako su neki predlagali da to budu neki predmeti atraktivni mladima, no ona se sama zalagala da to bude nešto što je najpribližnije vjeronauku, i analizama drugih dokumenata pronađen je termin religijske kulture. Stoga pohvaljuje i prigodu ove rasprave, te sve poziva i nadalje na aktivno uključenje i doprinos izradi kurikuluma.

Dr. Baričević posebno se osvrnuo na dio teksta PNOK-a o uvođenju predmeta religijske kulture kao alternativi konfesionalnom vjeronauku u osnovnoj i srednjoj školi. Istaknuo je kako u našim konkretnim društveno-kulturnim, religiozno-kulturnim i drugim prilikama, u osnovnoj školi nije moguće ni s koncepcijsko-sadržajnog i praktično-izvedbenog stajališta uvesti zaseban predmet koji bi bio alternativa konfesionalnom vjeronauku pod nazivima ni “religijska kultura”, “religijske kulture”, “Etika i religijska kultura”, “Etički odgoj i religije” ili nekim sličnim nazivima. Kad je pak riječ o srednjoj školi čini se da alternativni predmet konfesionalnom vjeronauku treba, te je podsjetio kako se još ’90. godine isticalo da je potreban neki predmet s elementima religijske kulture. Tako je istaknuo kako bi se u tom kontekstu sadašnji predmet “etika” mogao nazvati “etika religije”, ali nikako ne kako stoji u PNOK-u “religijska kultura”. Jer taj pojam ima šire značenje, pa je i konfesionalni vjeronauk religijska kultura, što bi stvaralo pomutnju i kod roditelja i učenika.

Dr. Milan Šimunović je u svom osvrtu naglasak stavio na problemska pitanja suodnosa: konfesionalni model vjeronauka u školi i novi predmet religijske kulture, te je otvorio više pitanja, poput: želi li se ovim marginalizirati postojeći predmet vjeronauka u školi, tko će predavati taj predmet i kakav će stav imati prema vjeroučitelju i vjeronauku, hoće li ovaj nedefinirani predmet u odnosu na konfesionalni vjeronauk izazvati zbunjenost roditelja, kako će biti obrađivan novi predmet, tj. hoće li se religije opisivati samo kao sociokulturološki fenomeni, kao manifestacije istih duhovnih i kozmičkih sila, put k nekom Višem biću, neodređenom Bogu, bez nekih bitnih različitosti čime bi se izgubilo ono bitno (sakralno i misterijsko što ima pojedina religija). U pretpostavci da bi se novim predmetom pružila različitima, pogotovo onima koji dolaze iz obitelji koje ne dijele kršćanske stavove i dr., da u novom predmetu upoznaju u bitnome što uče druge religije i da se bolje snalaze u pluralnome društvu, držim da će stvarno i konačno postati bespredmetno promišljanje ponekog crkvenog stručnjaka o potrebi tzv. dekatehizacije, čemu je potreban samo još jedan korak a da se ne počne govoriti o dekonfesionalizaciji aktualnog modela vjeronauka, a sve to u zabrinutosti za jako različite profile naslovnika vjeronauka u školi, odnosno da se vjeronauk zbog šarolikosti naslovnika i ambijenta laičke škole ne pretvori u “katehezu u školi” u odgoj vjere, pa da ga se očisti od uskocrkvenih tema, što je inače neprimjereno suvremenom vjeronauku, upozorio je dr. Šimunović.

Usporedbu novopredloženog predmeta religijske kulture s europskim poučavanjem o religijama i vjerovanjima i konsekvencije na konfesionalni vjeronauk u hrvatskom odgojno-obrazovnom sustavu kratko je predstavio dr. Hoblaj. Uvodno se osvrnuo na dokument usvojen 2007. u Toledu “Vodeća načela o podučavanju o religijama i vjerovanjima u državnim školama” kojim se predlaže predmet “poučavanje o religijama i vjerovanjima” koji bi pridonio boljem razumijevanju religija te je predstavio osnovne karakteristike tog predmeta. Posebno je istaknuo kako se tu stavlja naglasak na objektivan i neutralan pristup u podučavanju, pa i sam nastavnik ne smije pokazivati pred učenicima za što se on opredjeljuje i neopredjeljuje. U odnosu na situaciju u Hrvatskoj, dr. Hoblaj je istaknuo kako alternativnost nikada ne smije konfesionalni vjeronauk dovesti u pitanje. No, prije svega važno je vrijeme priprave u kojem je potrebno revidirati sve nastavne planove i vidjeti što se u pojedinim predmetima od elemenata religije nalazi. Važna je rasprava uključujući i onu unutarcrkvenu, ali i međukonfesionalnu kako bi se donio hrvatski model u skladu s europskim i svjetskim trendovima, zaključio je dr. Hoblaj.

Nakon vrlo žive rasprave, u zaključnoj riječi predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju đakovačko-osječki pomoćni biskup Đuro Hranić podsjetio je kako je Stalno vijeće HBK istaknulo da Katoličkoj Crkvi nije problem alternativni predmet za onu djecu koja ne upisuju niti jedan oblik konfesionalnog vjeronauka. No, ono što je vidljivo i iz ove rasprave je problem ukoliko se u kurikulumu otvara prostor za vrijednosnu alternativu dosadašnjem usmjerenju uopće hrvatskoga školstva koje je za dijalog i multikulturalnost, ali polazeći od vlastitoga identiteta. Biskup je istaknuo da “usmjerenja vjeronauka kako su postavljena i kako bismo ih htjeli dorađivati otvaraju za dijalog, suživot, suodnos, multikulturalnost, ali polazeći od vlastitoga identiteta gdje onda uistinu doživljavamo da drugi svojim sadržajem i svojim identitetom kojeg u sebi nose da nas obogaćuju i mi bismo to uistinu htjeli i dalje njegovati”. Biskup je sve pozvao na konstruktivni doprinos raspravi kako u odabiru imena, tako i sadržaja i drugih otvorenih pitanja u profiliranju toga predmeta koji bi bio tehnička alternativa za djecu koja ne polaze niti jedan oblik konfesionalnoga vjeronauka.