Zagreb, (IKA) – Uvodno izlaganje na katehetskoj zimskoj školi koja je u organizaciji Nacionalnog katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije s temom “Procesi učenja i vrednovanja u vjeronaučnoj nastavi” započela u četvrtak, 8. siječnja u Međubiskupijskom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati, održao je dr. Stjepan Radić. Na početku izlaganja “Odnos spoznaje vjere i čina” dr. Radić je istaknuo kako je ponajprije tu prisutna tema spoznaje odnosno spoznavanja vjere, a koja se u filozofskim i teološkim raspravama donosi u generalnoj temi odnosa vjere i razuma. Spoznaja vjere uključuje ne samo onaj razumski nego i čitav egzistencijalni moment koji osoba sobom nosi. Konačno, ova tema sadrži i pojam čina, a koji predstavlja onaj moralno djelatni element u okviru vjere tj. čitave religioznosti, a promatrana pod temom odnosa religije i morala. Kada se govori o odnosu vjere i razuma nikako se ne bi smjela zaobići enciklika pape Ivana Pavla II. “Fides et ratio”, koja predstavlja određenu novost za razumijevanje tog odnosa. Naime, Ivan Pavao II. postavlja dijalog kao temeljni kriteriji pristupa problematici odnosa između vjere i razuma. Pojam dijaloga koji Papa uvodi u ovu problematiku ne tiče se samo spoznajno-teoretske razine – u smislu da vjera da bi bila dosljedna potrebuje razum, nego i dijalog ovdje ima bitno etičku konotaciju. Stav nekog subjekta, osobe koja vjeruje ili želi vjerovati, i prije nego li se nalazi u samom činu, mora nužno biti prožet otvorenošću za razumijevanje. Inače vjera vodi u fundamentalizam, infantilizam, nekritičko prihvaćanje, podsjeća dr. Radić.

Vjera koja se dijaloški prenosi kao znanje u slučaju nastave vjeronauka treba uvijek voditi računa o ovoj sintezi, a time i kreativnosti – ne proizvoljnosti, te izbjegavajući pri tome ekstreme iracionalizma s jedne i čistog racionalizma s druge strane. Kvaliteta usvajanja znanja u vjerničkom smislu od strane učenika ovisit će prvotno o subjektivnom postavljaju samog učitelja, nastavnika, profesora. Pod pojmom iracionalizma u prenošenju vjerničkog znanja na satu vjeronauka pretpostavlja se nastavnikov put označen linijom manjeg otpora – odnosno puko prenošenje, oponašanje, kopiranje u svakom pogledu, a koji, dakako, u višim razredima od strane učenika biva odmah prepoznatljiv. Vodeći se načelom netom spomenutog dijaloga u enciklici “Fides et ratio”, nastavnik je sam pozvan na ovu dijalošku perspektivu, odnosno kreativnost, a koja se sastoji u njegovoj sposobnosti u pojedincu tj. učeniku, pobuditi interes za razumijevanjem određenih načela, ističe dr. Radić.

Znanje predano učeniku na satu vjeronauka trebalo bi biti faktično – postojeće, obrazloženo – racionalno argumentirano, i dijaloško tj. otvoreno za nova znanja i saznanja drugih područja. U tom smislu to bi znanje moralo bi biti načelno kompatibilno – ili barem ne u kontradikciji sa znanjima iz drugih srodnih područja i disciplina, vodeći pri tome računa posebno na ovo dijaloško usmjerenje. Stoga, o vjeroučitelju ovisi kako će se znanje stečeno na satu vjeronauka biti motiv za propitivanja u drugim područjima. U tom smislu pokazat će se da vjeronauk i sam vjeroučitelj pripadaju jednom određenom zasebnom području ali koje se preklapa s ostalim područjima, te da shodno tome i rješenja često bivaju plod određene sinteze. Posredovanje vjerničkih istina u predmetu vjeronauka, u učenicima istodobno mora probuditi pitanja o smislu, svrsi i vrijednosti vlastitog ja, slobode, egzistencije. Spoznavanje i doživljavanje Boga na onoj objektivnoj tj. intelektualnoj razini, bit će potpuno i konačno tek onda kada pojedinac ove spoznaje stavi u odnos prema vlastitom ja i vlastitoj slobodi, podsjeća dr. Radić, te ističe kako dovodeći u vezu generalni naslov “spoznaja vjere i čina”, konkretni čini u ovom slučaju ne predstavljaju još moralne čine i djelovanja, već davanje odgovora na satu vjeronauka o svrsi i vrijednosti vlastitog postojanja. O vjeroučitelju, dakako, ovisi, kako će i na koji način ovaj augustinovski put primijeniti u vlastitoj vjeronaučnoj praksi. Ono što je sigurno jest činjenica da ga se nikako ne bi smjelo zapostaviti odnosno smatrati kao nedostatnim i iracionalnim.

Na kraju predavanja dr. Radić istaknuo je kako kada se radi o odnosu spoznaje vjere i čina, a u okviru vjeronaučne nastave, po njegovu osobnom uvjerenju pojam kreposti igra iznimno bitnu ulogu, upravo radi svoje izvorne funkcije – harmonije čovjekove voljne, emotivne i kognitivne funkcije. Vjera po sebi traži uvijek ćudorednu potvrdu tj. utemeljenje. Ova potvrda može se odvijati na način čestog i za pojedince nametljivog zapovijedanja ili zabranjivanja, ili na način uprisutnjivanja izvornog značenja kreposti tj. vrline. Prenošenje vjere i vjerskih istina ne može se, niti smije svoditi na puko moraliziranje “smije se, ne smije se”, “može se, ne može se”, već joj je za cilj osposobljavanje pojedinaca u cjelovitom smislu za moralnog agensa. Stoga, spoznaja vjere ne uključuje samo uvid u temeljne vjerske istine, već čovjeka osposobljava za moralno djelovanje, zaključio je dr. Radić.