Zagreb, (IKA) – Božićnu poruku vjernicima uputio je zagrebački nadbiskup i metropolit kardinal Josip Bozanić. “Zbog čega se u svijetu osjeća kriza, nesigurnost? Pred čime se i zašto uzmiče? Što su razlozi posustajanja? Da bi se odgovorilo na ta pitanja, dovoljno je postaviti njima komplementarna: Na čemu je građena sigurnost? Kamo se to uputilo i koji su bili ciljevi? Kakva je bila hrana izdržljivosti i koja su uporišta izabrana? I ranije se znalo da svjetska ekonomija tim putem ne može stalno biti u rastu, ali se to nije htjelo spominjati jer nas suvremeno društvo uči živjeti danas, trošiti danas, a sutra će se vidjeti”, ističe kardinal. Međutim, mi se kršćani ne čudimo, “jer sve čemu u dnu ne vidimo Boga, držimo nestalnim i prolaznim. Sve što za konačni cilj nema vječnost, osuđeno je na vremenitost koja razočarava. Ako Bog nije postavljen kao temelj, gradi se na prividu ljudske veličine”. Zato smo, dodaje zagrebački nadbiskup, kao kršćani pozvani u vjeri prihvatiti Božju ljubav na takav način “da po nama progovara: služenje, opraštanje, ljubav prema bližnjima. To je put koji osvjetljuje ljepotu i nadu življenja. Tim se putem učvršćuje obitelj, izgrađuje kršćanska zajednica i oplemenjuje društvo”.
I dok se čini da evanđeoski navještaj nema puno zajedničkoga s našim stvarnim problemima, niti se tiče naše svakidašnje brige: rada, doma, uspjeha, sigurnosti, možemo se pitati uspijevamo li uopće, pod teretom neposrednih interesa, otkriti i vidjeti životna pitanja na koja Krist daje odgovor i želi da ga svaki od nas čuje, navodi se dalje u kardinalovoj poruci. “Posljednjih se mjeseci diljem svijeta, pa tako i u hrvatskome društvu, često čulo govoriti o krizi i recesiji. One znače životnu nesigurnost, tegobe i uzmicanja, povlačenje i odstupanje od zacrtanoga. S njima se lako u ljudima izaziva malodušnost i nepovjerenje; osjećaj pritiješnjenosti i neslobode. Tim se rječnikom”, ističe kardinal, “koriste oni koji svoje uporište pronalaze u zemaljskome, koji su se suočili s nestalnošću gospodarske zbilje, s neizvjesnom dinamikom težnje prema probitku ili planiranomu napretku”.
Podsjećajući kako smo ove godine proslavili desetu obljetnicu beatifikacije bl. Alojzija Stepinca pod sloganom: Meni je živjeti Krist, kardinal napominje kako nam upravo njegov život pokazuje ispravan put koji u sebi ne krije razočaranje i tjeskobu: “Na Božić ratne 1941. godine, kada se cijelim svijetom širila mučna tjeskoba krvoprolića, vjernicima je rekao: ‘Vjeran kršćanin znade da nema veličine na ovome svijetu pred kojom bi strepio Gospod Bog, niti sitnice koja bi izmakla oku Njegovu, niti skrušena srca kojemu se ne bi htio smilovati, niti zločina koji ne bi mogao kazniti. Klečeći dakle danas u duhu pred malim Isusom u jaslicama, oživimo u sebi vjeru i ufanje u Božju providnost’.”
I naše suvremeno društvo stvara velik broj dobara, ali ih ujedno brzo troši, piše kardinal Bozanić. Umnaža životne ponude: dojmove, osjećaje, iskustva. Stvara umjetne vrijednosti kako bi se još više moglo trošiti, povećavajući žurbu i nemir. Rađa neprestane promjene, pokretljivost, izvanjska događanja, obilje predstava.. No, istodobno proizvodi tjeskobu i životni umor. Sve se to pretvara u krhotine življenja, u površno skupljanje nepovezanih dijelova koji čovjeka ostavljaju nezadovoljnim, razočaranim i praznim. Moderno društvo prisiljava nas da stavimo u središte: stvari, novac, bogatstvo, uspjeh, zaboravljajući čovjekove prave vrijednosti: zajedništvo, solidarnost, vjeru, nadu.
“Rođenje Božjega Sina u obitelji izaziva nas na zalaganje oko kulture koja u svoje središte stavlja: osobu, uzajamno sebedarje, život, obitelj, kreativnost u dobru, nadu. Vjernost i stalnost supružnika, rađanje i odgajanje djece, vjerski odgoj, to su čvrsti temelji društva. U takvome se ozračju može tražiti jamstvo za zadovoljstvo, jer se u kršćanskoj kulturi trajno računa s dimenzijom križa. Takav oblik društvene stabilnosti traži i zakonsku i ekonomsku potporu države i društva i ne može se izjednačiti s niti jednim od oblika zajedničkoga življenja. Štoviše, treba izbjegavati sve što može potamniti njegovu vrijednost i dovesti u pitanje njegovu nezamjenjivu ulogu.” Upravo zbog toga, poručuje kardinal, pozivam sve nas koji vjerujemo u Krista da se životno zaustavimo na radosnome događaju božićne svetkovine i da uđemo u ljepotu koju nam Bog daje okusiti najviše u zajednici koja slavi i koja ne prekida svoje slavlje sa završetkom obreda. Slavlje Božića poziva nas na razmatranje što je bitno u životu, a što je od drugotnog značenja, iako potrebno.
“Dodatni poticaj za življenje otajstva Rođenja Gospodinova” budi i ovogodišnje slavlje 75. obljetnice Caritasa Zagrebačke nadbiskupije: “Caritas je trajno očitovanje Božjega utjelovljenja, spuštanja neba na zemlju i čitanja zemaljske zbilje kao prostora kršćanske kulture, iznikle na ljubavi prema čovjeku, ali ne i na navezanosti na stvoreni svijet”.
Stoga, potiče se na kraju božićne čestitke kardinala Bozanića, “molimo za one koji žive u nevjeri, u sumnji, za one koji su zatočenici praktičkoga materijalizma i sebičnosti, za sve koji su ravnodušni, za žrtve nasilja, sukoba i društvenih nepravda, za rastavljene i osamljene, za bolesne i napuštene, za nezaposlene i beskućnike. (…) Dok tmine zastiru pogled, toliko je dobrih ljudi koji sjaje ljubavlju. Neka nam Gospodin udijeli milost da ne previdimo veliku svjetlost Bogočovjeka na zemlji. Po zagovoru Presvete Bogorodice Marije neka Gospodin izlije svoga Duha na sve obitelji, osobito na djecu, a bolesnima ulije snagu i strpljivost koja izvire iz Kristove poniznosti i radosti!”