Draga braćo i sestre, dobar dan!
Nakon razmišljanja o tome kako obitelj živi vrijeme blagdana i rada, sada ćemo razmišljati o vremenu molitve. Najčešća se jadikovka kršćana tiče upravo vremena: “Trebao bih više moliti… želio bih to, ali često nemam vremena”. To stalno slušamo. To žaljenje je, zacijelo, iskreno jer ljudsko srce uvijek traži molitvu, čak i kada to ne zna; i ako je ne nađe nema mira. Ali da bi se to dvoje srelo, u srcu treba njegovati “toplu” ljubav prema Bogu, prisnu ljubav.
Možemo si postaviti vrlo jednostavno pitanje. Dobro je vjerovati u Boga svim srcem, dobro je nadati da će nam pomoći u teškoćama, dobro je osjećati se dužnim zahvaljivati mu. Sve to stoji. Ali osjećamo li također u svom srcu malo ljubavi prema Gospodinu? Da li nas pomisao na Boga dirne u srce, ispuni čuđenjem, raznježi?
Sjetimo se formulacije velike zapovijedi, na kojoj počivaju sve ostale: “Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom” (Pnz 6, 5; usp. Mt 22, 37). U tom se izrazu koristi snažni govor ljubavi kojom se obasipa Boga. Eto, duh molitve prebiva prije svega tu. I ako prebiva tu, čini to neprestano i nikada ne izlazi iz toga. Uspijevamo li zamisliti Boga kao milovanje koje nas održava na životu, prije kojega nema ničega? Milovanje od kojega nas ništa, pa ni sama smrt, ne mogu odijeliti? Ili ga zamišljamo tek kao veliko Biće, Svemoćnoga koji je sve stvorio, Suca koji nadzire svaki čin? Sve je to, naravno, točno. Ali tek kada je Bog ljubav nad svakom našom ljubavi te riječi zadobivaju puno značenje i smisao. Tada se osjećamo sretnima, a pomalo i zbunjenima, jer on misli na nas i nadasve nas ljubi! Nije li to dirljivo? Nije li dirljivo da nas Bog miluje očinskom ljubavlju? To je tako lijepo! On se mogao jednostavno objaviti kao najviše Biće, dati svoje zapovijedi i čekati rezultate. Međutim, Bog je učinio i čini neizmjerno više od toga. Prati nas na našem životnom putu, štiti nas, ljubi nas.
Ako ljubav prema Bogu ne zapali vatru, duh molitve ne grije svijet. Možemo također množiti svoje riječi, “kao pogani”, kaže Isus; ili također javno očitovati svoje bogoštovlje, “kao licemjeri” (usp. Mt 6, 5.7). Srce u kojem prebiva ljubav prema Bogu pretvara u molitvu također neizgovorenu misao, ili zaziv pred svetom slikom, ili poljubac upućen prema crkvi. Lijepo je kada mame uče malu djecu poslati poljubac Isusu ili Gospi. Koliko je samo nježnosti u tome! U tome trenutku se srce djece preobražava u mjesto molitve. I to je dar Duha Svetoga. Ne zaboravimo nikada moliti taj dar za svakog od nas! Jer Duh Božji ima svoj posebni način da kaže u našim srcima “Abba” – “Oče”, uči nas reći “Oče” upravo na način na koji je to činio Isus, način koji nikada nećemo moći sami iznaći (usp. Gal 4, 6). Taj dar Duha Svetoga se nalazi u obitelji u kojoj se uči za taj dar moliti i taj dar cijeniti. Ako se to uči istom onom spontanošću kojom se uči reći “tata” i “mama”, nauči se jednom zasvagda. Kada se to dogodi, vrijeme čitavog obiteljskog života biva zavijeno u krilo Božje ljubavi i spontano se počinje tražiti vrijeme za molitvu.
Vrijeme obitelji, kao što dobro znamo, je složeno i ispunjeno vrijeme, krcato obavezama i ispunjeno brigom. Uvijek ga je malo, nikada ga nije dosta, toliko je toga što treba napraviti. Onaj tko ima obitelj brzo nauči riješiti jednadžbu koju ne znaju riješiti ni najveći matematičari: u dvadeset i četiri sata uspije zgurati dvostruko toliko vremena! Postoje majke i očevi koji bi mogli dobiti Nobelovu nagradu za to. Od 24 sata naprave 48: ne znam kako to čine ali se kreću i to čine! Toliko je posla u obitelji!
Duh molitve predaje vrijeme Bogu i izlazi iz zaokupljenosti života kojem uvijek nedostaje vremena, pronalazi mir za ono što je potrebno i otkriva radost zbog neočekivanih darova. Dobri vodiči u tome su dvije sestre, Marta i Marija, o kojima govori Evanđelje koje smo slušali; one su naučili od Boga sklad obiteljskih ritmova: ljepota blagdana, ozbiljnost rada, duh molitve (usp. 10, 38-42). Isusov posjet, kojeg su voljele, za njih je bio praznik. Jednoga dana, međutim, Marta je naučila da trud oko gostoprimstva, iako važan, nije sve, već da je slušati Gospodina, kao što je činila Marija, bilo nešto uistinu bitno, “bolji dio” vremena. Molitva izvire iz slušanja Isusa, iz čitanja Evanđelja. Ne zaboravite to, svakoga dana pročitati odlomak iz Evanđelja. Molitva izvire iz prisnosti s Božjom riječju. Postoji li ta prisutnost u našoj obitelji? Imamo li u kući Evanđelje? Otvorimo li ga koji put i čitamo zajedno? Meditiramo li ga moleći krunicu? Evanđelje koje se čita i meditira u obitelji je poput dobrog kruha koji hrani srca sviju. I ujutro i navečer, i kada se okupimo za stolom, naučimo zajedno izmoliti molitvu, s velikom jednostavnošću: Isus dolazi među nas, kao što je išao u obitelj Marte, Marije i Lazara. Ima nešto što sam vidio u gradovima i što me jako boli: to su djeca koja se nisu naučila prekrižiti! Ali ti majko, oče, nauči dijete moliti, prekrižiti se: to je lijepa zadaća mama i tata!
U obiteljskoj molitvi, u njezinim snažnim trenucima i teškim razdobljima, povjereni smo jedni drugima, jer svakog od nas u obitelji čuva Božja ljubav.

Poziv povodom prvoga Svjetskog dana molitve za brigu za stvoreni svijet (1. rujna)
U idući utorak, 1. rujna, slavit će se Svjetski dan molitve za brigu za stvoreni svijet. U molitvenom zajedništvu s našom pravoslavnom braćom i sa svim ljudima dobre volje, želimo pružiti svoj doprinos prevladavanju ekološke krize kroz koju prolazi čovječanstvo.
Diljem svijeta, razne mjesne crkvene stvarnosti isplanirali su prikladne inicijative koje se sastoje u molitvi i razmišljanju, kako bi taj Dan bio snažni trenutak također u pogledu prihvaćanja dosljednih načina života.
Zajedno s biskupima, svećenicima, posvećenim osobama i vjernicima laicima Rimske kurije, naći ćemo se u bazilici Sv. Petra u 17 sati na Službi riječi, na koju već sada pozivam Rimljane, hodočasnike i sve one koji žele sudjelovati.