Draga braćo i sestre, dobar dan!
Danas završava čitanje šestog poglavlja Ivanova Evanđelja, s govorom o “kruhu života”, koji je Isus izrekao nakon čuda umnoženja kruhova i riba. Na kraju toga govora, veliko je oduševljenje koje je vladalo dan ranije splasnulo, jer je Isus rekao da je Kruh koji je sišao s neba, i da će dati svoje tijelo kao hranu i svoju krv kao piće, jasno aludirajući tako na žrtvu vlastitog života. Te su riječi izazvale razočaranje kod ljudi, jer su ih držali nedostojnima Mesije, nedostojnima pobjednika. Neki su gledali Isusa kao Mesiju koji je trebao govoriti i djelovati tako da njegova misija bude uspješna, i da taj uspjeh bude odmah vidljiv. Ali, upravo u ovome su bili u krivu: u načinu na koji su shvaćali Mesijino poslanje! Čak ni učenici ne mogu prihvatiti taj Učiteljev uznemirujući govor. Današnji odlomak izvješćuje o njihovoj nelagodi: “Tvrda je to besjeda! – rekli su – Tko je može slušati?” (Iv 6, 60).

U stvari, oni su dobro shvatili Isusov govor. On je tako dobar da ga ne žele slušati, jer je to govor koji dovodi u pitanje njihov način razmišljanja. Isusove su riječi uvijek za nas izazov, primjerice s obzirom na duh svijeta, na svjetovnost. Ali, Isus nudi ključ za prevladavanje te teškoće; taj ključ sastoji se od tri elementa. Prvi je njegovo božansko porijeklo: On je sišao s neba i otići će “gdje je prije bio” (r. 62). Drugo: njegove riječi se može razumjeti samo po djelovanju Duha Svetoga, Onoga “koji oživljuje” (r. 63). Upravo nam Duh Sveti pomaže dobro shvatiti Isusa. Treće: pravi uzrok nerazumijevanja njegovih riječi je manjak vjere: “ima ih među vama koji ne vjeruju” (r. 64), kaže Isus. Naime od toga trenutka, “mnogi učenici odstupiše” (v. 66). Suočen s činjenicom da su mnogi odstupili, Isus nimalo ne popušta i ne ublažava svoje riječi, štoviše prisiljava na donošenje jasne odluke: ostati njim ili se odijeliti od njega, i kaže dvanaestorici: “Da možda i vi ne kanite otići?” (V. 67).

Tada Petar iznosi svoju ispovijest vjere uime ostalih apostola: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga?” (r. 68.). On ne kaže “gdje ćemo ići?” nego “kome da idemo?”. Osnovni problem nije ići i napustiti započeto djelo, već kome ići. Iz tog Petrova pitanja, mi shvaćamo da je vjernost Bogu pitanje vjernosti jednoj osobi uz koju se čovjek veže i zajedno s kojom kroči istim putem. A ta osoba je Isus. Sve što imamo na svijetu ne zadovoljava našu glad za beskonačnim. Trebamo Isusa, trebamo biti s njim, hraniti se za njegovim stolom, njegovim riječima života vječnoga! Vjerovati u Isusa znači staviti ga za središte, smisao našeg života. Krist nije nešto sporedno: on je “kruh živi”, nasušna hrana. Povezati se s njim, u stvarnom odnosu vjere i ljubavi, ne znači biti okovan, već duboko slobodan, uvijek na putu. Svaki se od nas može zapitati: tko je za mene Isus? Je li to ime, ideja, tek neka povijesna ličnost? Ili je doista ona osoba koja me ljubi, koja je dala svoj život za mene i kroči sa mnom? Tko je za tebe Isus? Jesi li s Isusom? Nastojiš li ga upoznati u njegovoj riječi? Čitaš li Evanđelje, čitaš li svakoga dana odlomak iz Evanđelja kako bi upoznao Isusa? Nosiš li malo Evanđelje u džepu, torbi, da ga čitaš, posvuda? Jer što smo više s njim to više u nama raste želja da ostanemo s njim. Sada vas ljubazno molim, zastanimo u trenutak u šutnji i neka se svaki od nas u tišini, u svom srcu, pita: “Tko je Isus za mene?” Neka svatko u tišini odgovori u svome srcu.
Neka nam Djevica Marija pomogne “ići” uvijek Isusu kako bismo iskusili slobodu koju on pruža, i neka nam dadne da očistimo naše odluke od svjetovnih taloga i strahova.

Papin apel
S dubokom zabrinutošću pratim sukob u istočnoj Ukrajini, koji se posljednjih nekoliko tjedana ponovno zaoštrio. Ponavljam svoj usrdni apel na poštovanje preuzetih obveza s ciljem postizanja pomirenja i da se, uz pomoć organizacija i ljudi dobre volje, odgovori na izvanrednu humanitarnu situaciju u toj zemlji. Neka Gospodin podari mir voljenoj ukrajinskoj zemlji, koja sutra slavi svoj nacionalni praznik. Neka nas zagovara Djevica Marija!