Škabrnja, (IKA) – “Odlučili smo biti luč i sjati na putu istine” poručila je Ivana Haberle, uz Danku Dražinu, članica ratnog saniteta u Domovinskom ratu, koordinatorica izdanja knjige “Snaga ljubavi činiti dobro – Žene u Domovinskom ratu – Škabrnja” predstavljene u ponedjeljak 17. studenoga u OŠ Vladimir Nazor u Škabrnji. To je šesto izdanje iz ciklusa knjiga u izdanju Udruge Žene u Domovinskom ratu Zagreb, a škabrnjsku knjigu od 277 stranica pomogla je i zadarska podružnica te udruge. Prigodnu riječ uputila je Marija Slišković, urednica knjige i predsjednica središnjice Udruge iz Zagreba, idejna začetnica projekta knjiga zapisa žena koje su na razne načine sudjelovale i bile žrtve u Domovinskom ratu. Nakon izdanja o ženama u Domovinskom ratu iz Osijeka, Zagreba, Zadra, Petrinje i Siska, u škabrnjskoj knjizi su zapisi potresnog svjedočanstva 31 škabrnjske žene, koje su na razne načine žrtve Domovinskog rata. “Narodna memorija ne ovisi o medijima. Narodna memorija su naši susreti, pamćenje i ta knjiga je nešto što ulazi u narodnu memoriju. Pisana je s ponosom. Škabrnja je mjesto pobjednika. Treba postojati memorija naroda i poticaj da sačuvamo Hrvatsku”, poručila je Slišković, upozorivši da danas izostaje to da se ponašamo kao pobjednici. “Neke stvari moramo tražiti i zahtijevati, ne možemo čekati da prolaze pored nas”, rekla je Slišković, istaknuvši dirljivi zapis žene iz Kukljice koja je rekla da na otoku za Domovinskog rata nisu na sušenje vješali bijele plahte kako neprijatelj ne bi pomislio da se predaju. “Zamislite na što se mislilo: ‘Nismo stavljali bile lancune da neprijatelj ne pomisli da se predajemo’. A danas svugdje vise bijeli lancuni. Kako smo okrenuli stvari”, ustvrdila je Slišković, poručivši da je, osim prikupljanja zapisa, važno govoriti i drugima. Podsjetila je na vrijeme solidarnosti u podrumima, braniteljsku solidarnost, lanac pomaganja koji je nekad bio a “danas nemamo energije za samo saslušati”. Zahvalila je Danki Dražini i Ivani Haberle koje su s tolikom radošću slale svaki rukopis za pripremu knjige koja je, prije nego u Škabrnji, predstavljena u Zagrebu; jer Zagreb treba, rekla je Slišković, prvi čuti i saznati o Škabrnji, a Škabrnja se poznaje. Brojnim okupljenima obratio se i Marko Miljanić, zapovjednik Samostalnog škabrnjskog bataljuna. Istaknuo je zasluge Danke Dražine koja je napustila udobnost Njemačke i tisućama svojih maraka kupovala vojne odore. “Dankino ime se zagubilo u računalima, nema status hrvatskog branitelja. Je li ona zaslužila odličje Domovinskog rata? Nema ga ni ona ni škabrnjski bataljun”, prokomentirala je Miljanić.

Dr. Boris Dželalija, liječnik ratnog saniteta na škabrnjskoj fronti u Domovinskom ratu, autor predgovora knjige, podsjetio je da je 18. studenoga 1991. bio odjeven u traperice, nije imao odoru hrvatskog vojnika a bio je hrvatski branitelj u vojnom sanitetu. “Ujutro rano JNA, četnici i tenkovi napali su mirnu Škabrnju. Došli su paliti pitomu zemlju, klati, ubijati. Danka i ja idemo prema ambulanti. Dolazi nam netko i govori ‘Moju majku su ranili, visi noga, pomozite’. Kako krenuti pod kišom granata? Ja, liječnik s torbom i Danka sa zastavom Crvenog križa, krećemo. No što je njima značio Crveni križ? Milka Žilić je imala više prijeloma, prebačena je u Opću bolnicu Zadar gdje je sutradan umrla. Pretrčali smo željezničku prugu i došli u dvorište gdje je ležala mrtva Ana”, podsjetio je dr. Dželalija, zaključivši posljednjim prizorom kojeg je vidio: “Okrenuli smo se, a Škabrnja u plamenu”. Upitao je što je sa zločinima i zločincima 13 godina od završetka rata i 17 godina od napada na Škabrnju. “Zar vjerujete da ne postoji popis ljudi koji su to radili”, upitao je dr. Dželalija, dodavši da neprijatelj kaže ‘Njima, tamo, to se dogodilo. Neće reći Škabrnja, Škabrnjanima i da je zločin to što se dogodilo. Velika snaga koju imamo je da ne mrzimo i ne činimo zla djela. Ja živim Škabrnju, stalno živim u Škabrnji, ja sam Škabrnjanac”, zaključio je dr. Dželalija.
Don Emil Bilaver, škabrnjski sin, prvi je svećenik rodom iz Škabrnje koji se pripremao za mladu misu “istrčati u župnu crkvu u rodnoj Škabrnji, predati se rukama biskupa da ga pošalje gdje treba”. Ja to jedini nisam mogao 1992. g. u Hrvatskoj, rekao je don Emil, podsjetivši da su župljani Kukljice, koji su u ratu primili Škabrnjane, organizirali don Elvisu Ražovu, također škabrnjskom sinu svećeniku, služenje mlade mise u Zagrebu. “Škabrnju su oživjele žene koje su bile suočene sa smrću ali su odabrale život. Mladi više ne odlaze iz Škabrnje. Podižu svoju djecu. Vraća se molitva u domove, što je krasilo Škabrnju i prije rata”, zaključio je don Emil.