“Kozmička” objava i Sveto pismo
U prvom dijelu poruke govori se o Božjoj riječi to jest objavi, od samih njezinih početaka, postanka svijeta, pri čemu se ističe kako stvoreni svijet nije nastao iz borbe božanstava, kao što je učila drevna mezopotamska mitologija, već iz riječi koja razgoni ništavilo i stvara stvorenje. Tako se javlja prva “kozmička” objava u kojoj je stvorenje nalik beskrajnoj stranici otvorenoj pred čitavim čovječanstvom, koje na njoj može pročitati Stvoriteljevu poruku. Kao što kaže psalam: “Dan danu to objavljuje, a noć noći glas predaje. Nije to riječ, a ni govor nije, nije ni glas što se može čuti, al’ po zemlji razliježe se jeka, riječi sve do nakraj svijeta sežu” (Ps 19,2-5).
Božja riječ je također u ishodištu ljudske povijesti. Muškarac i žena, koji su stvoreni na Božju sliku i priliku te dakle nose na sebi božanski pečat, mogu ući u dijalog sa svojim Stvoriteljem odnosno mogu se od njega udaljiti i odbaciti ga grijehom. Božja riječ, dakle, spašava i sudi, prodire u splet povijesti s njezinim zbivanjima i događajima. Djelotvorna Božja riječ, koja stvara i spašava, je u ishodištu bića i povijesti, stvaranja i otkupljenja.
Postoji međutim jedna daljnja etapa koju prolazi božanska riječ: to je pisana riječ, Graphe o le Graphai, sveta pisma, kao što se kaže u Novom zavjetu. Sveta pisma su “svjedočanstva” Božje riječi u pisanom obliku, ona su kanonski, povijesni i literarni spomen koji potvrđuje događaj objave stvaranja i spasenja. Božja riječ, dakle, prethodi Bibliji, koja je također “nadahnuta od Boga” i sadrži djelotvornu božansku riječ (usp. 2 Tim 3,16). Zato naša vjera nema u svojem središtu samo jednu knjigu, već povijest spasenja i osobu, Isusa Krista, utjelovljenu Božju riječ, čovjeka, povijest. Upravo zato što obzor božanske riječi obuhvaća i širi se izvan Svetog pisma nužna je stalna prisutnost Duha Svetoga koji onoga koji čita Bibliju uvodi u svu istinu (usp. Iv 16,13). To je ta velika Tradicija, djelotvorna prisutnost “Duha istine” u Crkvi, čuvara svetih pisama, koje na autentičan način tumači crkveno učiteljstvo. Tradicijom se dolazi do razumijevanja, tumačenja, prenošenja i svjedočenja Božje riječi. Sam sveti Pavao, proglašavajući prvi kršćanski čin vjere, prepoznaje da “prenosi” ono što je “primio” od tradicije (1 Kor 15,3-5).

Kristovo utjelovljenje – središte kršćanske vjere
Objavljena riječ dobila je svoj konkretni, opipljivi izraz u Kristovu utjelovljenju koje je samo središte kršćanske vjere. Vječna i božanska Riječ ulazi u prostor i vrijeme i poprima ljudsko lice i identitet, njoj se može izravno pristupiti. Krist, osim što je slika Boga nevidljivoga, rođena prije svakog stvorenja, također je Isus Nazarećanin koji prolazi putovima pokrajine na periferiji Rimskog carstva, koji govori jednim narječjem, koji je po narodnosti i kulturi Židov. Kršćanska je tradicija često povlačila paralele između božanske Riječi koja se utjelovila i same riječi Svetog pisma. I sama je Biblija, naime, “tijelo”, “pismo” koje se izražava na određene jezike, u književnim i povijesnim oblicima, u shvaćanjima vezanim uz drevnu kulturu, čuva spomen na često tragične događaja, njezine su stranice nerijetko pune krvi i nasilja, u njoj odjekuje zvonki smijeh sretnoga čovjeka, ali teku i suze ožalošćenih, u njoj se uzdižu molitve nesretnih, ali ona odiše i radošću zaljubljenih. Zbog te svoje “tjelesne” dimenzije Biblija zahtijeva povijesnu i literarnu analizu, koja se provodi uz pomoć različitih metoda i pristupa koje pruža biblijska egzegeza. Svaki čitatelj Svetoga pisma, pa i najneukiji, mora posjedovati razmjerno poznavanje svetog pisma imajući uvijek na umu da se Riječ zaodjenula u konkretne riječi kojima se prilagođava da bi je čovjek mogao čuti i razumjeti. To je nužno: ako toga nema može se upasti u fundamentalizam koji u praksi niječe utjelovljenje Božje riječi u povijesti, ne prepoznaje da se ta riječ izražava u Bibliji ljudskim jezikom, koji treba odgonetnuti, proučavati i shvatiti, te zanemaruje činjenicu da božansko nadahnuće nije izbrisalo povijesni identitet i osobnost ljudskih pisaca. Biblija je, ipak, također vječna i božanska Riječ i zato ona iziskuje jedno drugo shvaćanje, koje daje Duh Sveti koji otkriva vrhunaravnu dimenziju božanske riječi, prisutne u ljudskim riječima. Zbog toga je nužna “živa predaja Crkve” (DV 12) i vjera da bi se sveta pisma shvatilo kao cjelinu i u potpunosti. Ako se zaustavimo samo na “slovu”, Biblija ostaje samo znameniti dokument prošlosti, uzvišeno etičko i kulturno svjedočanstvo. Ako se, međutim, isključi utjelovljenje, može se upasti u fundamentalističku dvosmislenost ili neodređeni spiritualizam ili psihologizam. Egzegetske spoznaje moraju se, dakle, neraskidivo ispreplitati s duhovnom i teološkom tradicijom da se ne bi razbilo božansko i ljudsko jedinstvo Isusa Krista i njegovih pisama. U tom ponovno pronađenom skladu, Kristovo će lice zablistati u svojoj punini i pomoći otkriti jedno drugo jedinstvo: duboko jedinstvo Svetog pisma, koje se, istina, sastoji od 73 knjige, ali su one uvrštene u jedan jedini “kanon” i tvore jedan jedincati dijalog između Boga i čovječanstva, u jedinstvenom naumu spasenja. “Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove” (Heb 1,1-2). Krist, tako, baca svoje svjetlo retrospektivno na čitavu povijest spasenja i otkriva njezinu povezanost, smisao i pravac. On je pečat, “Alfa i Omega” (Otk 1,8) dijaloga između Boga i njegovih stvorenja koji se odvijao kroz duga vremenska razdoblja i o kojem svjedoči Biblija. U svjetlu toga konačnog pečata dobivaju svoj “puni smisao” riječi Mojsija i proroka, kao što je rekao sam Isus onog proljetnog jutra, na putu iz Jeruzalema prema selu Emausu, razgovarajući s Kleofom i njegovim prijateljem, “protumači im što u svim Pismima ima o njemu” (Lk 24,27). Upravo zato jer je u središtu objave božanska riječ koja je dobila lice, u pristupu Bibliji kršćanin treba znati da to “nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom koja životu daje novi obzor i zajedno s time konačni pravac” (Deus caritas est, 1).

Četiri duhovna stupa Crkve
Božja riječ ima svoju “kuću” u Novome zavjetu, to je Crkva koja ima svoj model u Jeruzalemu zajednici-majci, Crkva koja počiva na Petru i apostolima i koja danas, po biskupima u zajedništvu s Petrovim nasljednikom nastavlja biti čuvaricom, navjestiteljicom i tumačem riječi. Luka u Djelima apostolskim (2,42) opisuje njezin izgled, ističući kako njezin temelj čine četiri duhovna stupa: “Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama”.
U nastavku Poruke Božjem narodu podrobno se prikazuje svaki od navedenih duhovnih stupova Crkve. Tu je na prvome mjestu apostolski didache, odnosno propovijedanje Božje riječi. Apostol Pavao nas upozorava da “vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom” (Rim 10,17). Apostoli naviještaju početak Božjeg kraljevstva te dakle odlučujući zahvat Boga u ljudskoj povijesti, naviještajući Kristovu smrt i uskrsnuće. Kršćanin svjedoči tu nadu spreman za to podnijeti i izgubiti život u vihoru odbacivanja i progona, svjestan da je “uspješnije trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo” (1 Pt 3,16-17). U Crkvi se zatim razliježe kateheza koja ima za cilj produbiti u kršćaninu Kristovo otajstvo u svjetlu Riječi kako bi cio čovjek bio njom prožet. Vrhunac kateheze je homilija koja je i danas za mnoge kršćane glavni trenutak susreta s Božjom riječi. U tome činu poslužitelj bi morao biti i prorok. On ne samo da treba jasno, odlučno i sažeto govoriti o biblijskom tekstu, nego ga mora primijeniti na sadašnji trenutak u kojem žive slušatelji te ih potaknuti da ono što su čuli primjene u vlastitom životu. Navještaj, kateheza i homilija pretpostavljaju, dakle, čitanje i razumijevanje, objašnjavanje i tumačenje, u to moraju biti uključeni um i srce. U propovijedanju se dakle susreću dva pokreta. Prvim se silazi u sam korijen svetih tekstova, događaja, riječi kroz koje se oživotvoruje povijest spasenja, kako bi se shvatilo njihovo značenje i njihovu poruku. Drugim se korakom ponovno silazi u sadašnjost, u sadašnji trenutak onoga koji sluša i čita, uvijek u svjetlu Krista koji je svijetla nit koja se provlači kroz čitavo Sveto pismo. To je ono što je Isus učinio na putu iz Jeruzalema u Emaus u društvu dvojice svojih učenika. To je ono što će nakon njega učiniti đakon Filip na putu iz Jeruzalema za Gazu, kada će s Etiopljaninom zapodjenuti ovaj znakoviti dijalog: “Razumiješ li što čitaš? … Kako bih mogao ako me tko ne uputi?” (Dj 8,30-31). A cilj će biti puni susret s Kristom u sakramentu.
Tako se stiže do drugog stupa na kojem počiva Crkva, kuća Božje riječi. To je lomljenje kruha ili euharistija kao čin novog saveza zapečaćena u krvi Kristovoj, najviši čin Riječi koja se nudi kao kruh u svojem žrtvovanom dijelu i izvor i vrhunac života i poslanja Crkve.
Treći duhovni stup Crkve su molitve. Povlašteno mjesto naravno pripada časoslovu, molitvi Crkve par excellence. Osim časoslova i zajedničke Službe riječi, tradicija je uvela praksu lectio divina, molitveno čitanje u Duhu Svetom, kadro otkriti vjerniku blago Božje riječi ali i omogućiti susret s Kristom, živom Božjom riječi. Ona započinje čitanjem Svetog pisma (lectio) koja kod onoga koji sluša pokreće pitanje o stvarnom sadržaju pročitanog teksta što se ogleda u pitanju: što biblijski tekst sam po sebi kaže? Slijedi meditacija (meditatio) u kojoj se javlja pitanje: što taj biblijski tekst govori nama? Stiže se tako do molitve (oratio) koja pretpostavlja ovo pitanje: što mi kažemo Gospodinu kao odgovor na njegovu riječ? Lectio divina, na kraju, završava kontemplacijom (contemplatio) tijekom koje, po Božjem daru, promatramo Božjim očima određenu stvarnost i pitamo se: koje obraćenje uma, srca i života Gospodin traži od nas? U tome pred našim očima izranja lik Marije, Gospodinove majke, koja “u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu” (Lk 2,19), to jest, kao što kaže grčki izvornik, otkrivajući duboku nit koja se provlači kroz, naizgled nepovezane, događaje, djelovanja i stvari u velikom Božjem naumu.
Četvrti i posljednji stup na kojem počiva Crkva je koinonia, zajedničko bratstvo, drugi naziv za agape to jest kršćansku ljubav. Kao što je podsjetio Isus njegova su braća i sestre “oni koji riječ Božju slušaju i vrše” (usp. Lk 8,21). Istinski slušati znači biti poslušan i djelovati i činiti da u životu cvatu pravednost i ljubav, znači davati u životu i društvu svjedočanstvo po uzoru na proroke, koji trajno povezuje Božju riječ i život, vjeru i čestitost, kult i društvenu zauzetost. Zato Božja riječ mora biti vidljiva i čitljiva na licu i rukama vjernika, kao što je to lijepo primijetio Grgur Veliki koji je u sv. Benediktu i u drugim velikim Božjim ljudima vidio svjedoke zajedništva s Bogom i braćom, oživotvorenu Božju riječ. Zato je viva lectio, vita bonorum, život dobrih ljudi živo štivo/lekcija Božje riječi. U domu Božje riječi susrećemo također braću i sestre drugih Crkava i crkvenih zajednica koje, usprkos postojećim podjelama, zajedno s nama časte i ljube Božju riječ, to počelo i ishodište prvog i stvarnog jedinstva, premda ono još uvijek nije puno. Tu vezu treba sve više jačati zajedničkim prijevodima Biblije, ekumenskom biblijskom molitvom, egzegetskim dijalogom, proučavanjem i uspoređivanjem različitih tumačenja Svetog pisma, uzajamnom razmjenom vrijednosti prisutnih u različitim duhovnim tradicijama, zajedničkim naviještanjem i svjedočenjem Božje riječi u sekulariziranom svijetu.

“Putovi riječi: misija”
I u suvremenom sekulariziranom svijetu, na njegovim trgovima i njegovim putovima, gdje kao da prevladavaju nevjera i ravnodušnost, gdje kao da zlo ima nadmoć nad dobrom, stvarajući dojam da Babilon trijumfira nad Jeruzalemom, postoji skrivena čežnja, neka duboka nada, drhtavo iščekivanje Božjom riječi, ističe se na početku četvrtog dijela poruke koji nosi naslov “Putovi Riječi: misija”. Kao što se kaže u knjizi proroka Amosa: “Evo, dani dolaze kad ću poslati glad na zemlju, ne glad kruha ni žeđ vode, već slušanja riječi Jahvine” (8,11). Na tu glad želi odgovoriti evangelizacijsko poslanje Crkve. Kroz čitavu se Bibliju protežu pozivi da se “ne šuti”, da se “viče iz svega grla”, da se “naviješta Riječ u zgodno i nezgodno vrijeme”, da budemo straža noćna koja razbija tišinu ravnodušnosti. Putovi koji se otvaraju pred nama nisu samo putovi kojima su kročili sv. Pavao i prvi navjestitelji Radosne vijesti i nakon njih svi misionari koji su išli ususret narodima u dalekim zemljama. Komunikacija sada prostire mrežu koja pokriva čitavu zemaljsku kuglu te Kristov apel: “Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima” (Mt 10,27), dobiva novo značenje. Svetu riječ mora se širiti u tekstualnom obliku, s prijevodima na razne jezike našega planeta. No, Božja se riječ treba razlijegati i radijem, informatičkim arterijama Interneta, on-line virtualnim kanalima, CD-ima, DVD-ima, podcastovima i tako dalje; mora se vrtjeti na televizijskim ekranima i u kinima, u tisku, u kulturnim i društvenim događajima. Ta nova komunikacija, za razliku od tradicionalne, usvojila je svoje načine izražavanja te je nužno za nju ne samo posjedovati potrebnu tehničku opremu, nego i stručnost. U dobu dominacije slike, kojoj prije svega pribjegava televizija, značajan je i sugestivan i danas model kojem je povlašteno mjesto davao sam Krist: on je pribjegavao simbolima, pripovijedanju, primjeru, svakodnevnom iskustvu, usporedbama. Isus u svojem naviještanju Božjega kraljevstva nije nikada govorio svojim sugovornicima nerazumljivim i apstraktnim riječima već ih je osvajao upravo primjerima iz svakodnevice. Tako trebamo postupati i mi danas.
Obitelj, unutar četiri zida svoga doma sa svojim radostima i svojim dramama, jedan je od temeljnih prostora u koji mora ući Božja riječ. U Bibliji ima mnoštvo velikih i malih obiteljskih priča. Sami su prvi kršćani slavili liturgiju po kućama, kao što su Izraelci slavili pashu u krugu svojih obitelji. Božja se riječ, dakle, prenosi s koljena na koljeno te roditelji postaju “prvi vjerovjesnici” svojoj djeci (LG 11). Psalmist kaže: “Ono što čusmo i saznasmo, što nam kazivahu oci, nećemo kriti djeci njihovoj, predat ćemo budućem koljenu: slavu Jahvinu i silu njegovu i djela čudesna što ih učini… da sazna budući naraštaj, i sinovi koji će se roditi da djeci svojoj kazuju” (Ps 78,3-4.6). Svaka će kuća zato morati imati svoju Bibliju i čuvati je na konkretan i dostojanstven način, čitati je i s pomoću nje moliti, a obitelj ima zadatak predložiti forme i modele molitvenog, katehetskog i didaktičkog obrazovanja o korištenju Svetog pisma. Napose će novi naraštaji, djeca i mladi, putem prikladnog odgoja biti privedeni tome da osjete privlačnost Kristova lika, otvarajući mu vrata svoga uma i srca. U taj su odgoj uključeni također susret i autentično svjedočanstvo odraslih, kao i pozitivan utjecaj prijatelja i svekolike crkvene zajednice.
Kada se pogleda današnji svijet vidi se da u najsiromašnijim slojevima društva vladaju trpljenje i siromaštvo, poniženja i tlačenja, marginaliziranja i bijede, tjelesne i duševne bolesti i samoće. Ratovi i nasilja ostavljaju za sobom krvavi trag, u palačama vladara korupcija se isprepliće s nepravdom. Tužni vapaj izdiže se iz grudi potlačenih i progonjenih zbog svoje savjesti i vjere. Ima i onih koje muče egzistencijalna kriza ili im je duša prazna i ne nalaze ništa što bi dalo smisao i vrijednost njihovu životu. Mnogi teško doživljavaju Božju šutnju, njegovu prividnu odsutnost i ravnodušnost. “Ta dokle, Jahve, dokle ćeš me zaboravljati? Dokle ćeš skrivati lice od mene?” (Ps 13,2). I na kraju sve čeka misterij smrti. Taj golemi bolni uzdah koji se izdiže sa zemlje k nebu opisan je na mnogim stranicama Biblije koja kao odgovor na njega nudi povijesnu i stvarnu vjeru po primjeru patrijarha i mnogih ljudi vjere. “Misterij zla” prisutan je i djeluje u povijesti, ali je otkriven Božjom riječi koja jamči da je u Kristu izvojevana pobjeda dobra nad zlom. U Bibliji poglavito dominira Kristov lik koji svoje javno djelovanje započinje proglasom nade za posljednje na zemlji: “Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje” (Lk 4,18-19). On svoje ruke opetovano polaže na tjelesne rane ili bolesna tijela, proglašava pravednost, ulijeva hrabrost nesretnima, daje oproštenje grešnicima. Na kraju i sam silazi u najdublje ponore smrti, lišavajući se vlastite slave: “sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu” (Fil 2,7-8). Tako on osjeća strah od smrti, samoću i napuštenost i biva izdan od prijatelja, ponire u najokrutniju tamu tjelesne boli s raspećem i čak u tminu Očeve šutnje, i na kraju tone u ponor onoga što čeka svakog čovjeka – smrt. Ipak, ni u tom trenutku on ne prestaje biti Sin Božji: u svojoj solidarnosti ljubavi i žrtvom samoga sebe polaže u ograničenost i zlo čovječanstva sjeme božanstva, to jest počelo oslobođenja i spasenja; svojim predanjem nama otkupljuje bol i smrt, koje je sam preuzeo na sebe, i raskriljuje i nama zoru uskrsnuća. Kršćanin, dakle, ima misiju naviještati tu božansku riječ nade, dioništvom sa siromašnima i onima koji trpe, svjedočenjem vjere u Kraljevstvo istine i života, svetosti i milosti, pravednosti, ljubavi i mira, blizinom koja ne sudi i osuđuje, već koja podupire, prosvjetljuje, tješi i oprašta, tragom Kristovih riječi: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti” (Mt 11,28).

Biblija – “veliki kodeks” sveopće kulture
Božja riječ nas dovodi u prisnu vezu sa židovskim narodom s kojim smo duboko vezani zajedničkim priznavanjem i ljubavlju prema Starome zavjetu. Sva židovska sveta pisma bacaju svjetlo na otajstvo Boga i čovjeka, otkrivaju teološka i moralna bogatstva, opisuju dugi put povijesti spasenja sve do njezina punog ostvarenja, djelotvorno prikazuju ucjepljivanje Božje riječi u ljudske događaje. Ona nam omogućuju shvatiti u punini Krista i obogatiti naše tumačenje Svetog pisma plodnom židovskom egzegetskom tradicijom. Osim sa Židovima, kršćani su pozvani, ne podliježući pritom napasti sinkretizma i ne umanjujući vlastiti duhovni identitet, stupiti u dijalog prožet poštivanjem s muškarcima i ženama drugih religija, koje slušaju i vjerno provode u djelo smjernice svojih svetih knjiga, počevši od islama koji u svojoj tradiciji prihvaća brojne osobe, simbole i biblijske teme i koji nam nudi svjedočanstvo iskrene vjere u jednoga i milosrdnog Boga, Stvoritelja svega i Suca čovječanstva. Kršćanin nalazi dodirnih točaka s velikim istočnim religijama koje nas uče u svojim svetim tekstovima poštivanju života, kontemplaciji, šutnji, jednostavnosti, odricanju kao što to čini budizam. Ili veličaju osjećaj svetosti, žrtvu, hodočašće, post i svete simbole, kao što je to u hinduizmu. Ili nadalje, kao u konfucijanizmu, uče mudrosti i obiteljskim i društvenim vrijednostima. I tradicionalnim religijama, s njihovim duhovnim vrijednostima izraženim u obredima i usmenim predajama, Crkva želi posvetiti pozornost i uspostaviti s njima dijalog prožet uzajamnim poštovanjem. I s onima koji ne vjeruju u Boga, ali se trude “činiti pravicu, milosrđe ljubiti i hoditi u poniznosti” (usp. Mih 6,8), moramo raditi za pravedniji i mirniji svijet i pružati u dijalogu svoje istinsko svjedočanstvo Božje riječi koja može otkriti nove i više obzore istine i ljubavi. Biblija je, kako se to obično kaže, “veliki kodeks” sveopće kulture: umjetnici su svojim umjetničkim darom dočaravali događaje, simbole i osobe opisane u Bibliji; glazbenici su skladali skladbe nadahnute na svetim tekstovima, napose psalmima; pisci su se stoljećima služili onim drevnim opisima koji su postali životne parabole; pjesnici su se ispitivali o otajstvu duha, o beskonačnosti, o zlu, o ljubavi, o smrti i životu često sakupljajući u svojim tekstovima pjesničke drhtaje koji se provlače kroz biblijske tekstove; mislioci, znanstvenici i samo društvo nerijetko su se referirali, također da bi im proturječili, na duhovna i etička shvaćanja (u prvom redu na Dekalogu) Božje riječi. Zato je Biblija – koja nas poučava via pulchritudinis, to jest putu ljepote da bi shvatili i vinuli se k Bogu – nužna ne samo vjerniku, već svima da ponovno otkriju istinska značenja različitih kulturnih izraza i prije svega da bi ponovno našli svoj povijesni, civilni, ljudski i duhovni identitet. U njoj je korijen naše veličine i kroz nju se možemo predstaviti s plemenitom baštinom drugim civilizacijama i kulturama, bez ikakva kompleksa manje vrijednosti. Bibliju bi, dakle, morali svi upoznavati i proučavati, pod tim izvanrednim vidikom ljepote i kulturnoga bogatstva. Ipak, Božja riječ nije vezana ni uz koju kulturu, štoviše ona teži prijeći sve granice te biblijsku poruku, po uzoru na apostola Pavla, treba inkulturirati u nove kulturne koordinate. To je ono što je Crkva pozvana činiti danas pomoću osjetljivoga, ali nužnog procesa koji je dobio snažan zamah od učiteljstva pape Benedikta XVI. Ona mora učiniti da Božja riječ prodre u mnoge kulture i izraziti je njihovim jezicima, shvaćanjima, simbolima i vjerskim tradicijama. Mora, ipak, pritom znati sačuvati istinsku srž njezinih sadržaja, budno pazeći da u tome ne dođe do zastranjenja. Crkva, dakle, mora učiniti da zablistaju vrijednosti koje Božja riječ nudi drugim kulturama, tako da ih ona pročisti i obogati. (sa)