Zadar, (IKA) – “Što je veće: što te zemlja izgubila ili nebo dobilo? (Hvala ti na onom snu.) N.M. “Znam da se ljubav ne može ničim izmjeriti, no kad bi kapljice svjedočile o mojoj ljubavi prema tebi, onda sam te voljela veličinom oceana” Tvoja Ana. “Najdraži moj Papa! Usreći duše na nebu koliko si usrećio nas. U mom ćeš srcu ostati nezamjenjiv! Helena. “Dragi ‘Planinaru’! Zagrlio si križ i ustrajno ga nosio do vrha. Sada nam i dalje svijetli s visina. Hvala. Volim te”. Neke su to od poruka u Knjizi spomena, molitve, no nadasve zahvale. Riječ hvala spominje se čak 1840 puta u Knjizi “Ivan Pavao II. u sjećanjima Zadrana – Knjiga sućuti povodom smrti pape Ivana Pavla II.” koju su u cijelosti ispisali vjernici Zadarske nadbiskupije. U srijedu 12. studenoga predstavljena je u Sjemeništu Zmajević u Zadru, a objavljena je u povodu 30. obljetnice izbora Karola Wojtyle za papu.
Prvi hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici od 1992. do 1998. g. prof. Ive Livljanić posvjedočio je osobne susrete s Ivanom Pavlom II. Riječ je uputio i zadarski nadbiskup Ivan Prenđa, a sadržaj knjige u kojoj je 2000 potpisa i 1900 poruka predstavila je urednica tog izdanja Zadarske nadbiskupije Ines Grbić. Na 350 stranica u knjizi je, uz fotografije u boji dok su se ljudi upisivali u Knjigu sućuti u katedrali Sv. Stošije, nakon smrti Ivana Pavla II., prijepis svih poruka molitve, ljubavi i zahvalnosti koje su upisivale sve generacije. Naziv Zadranin u naslovu simbol je za svakog čovjeka koji se upisao i sinteza za svaku pojedinačnu pripadnost iz mjesta diljem nadbiskupije. Knjiga je glas malene djece, mladih, ljudi zrele do stare životne dobi. Upisali su se svi staleži, svećenstvo i redovništvo, gradske i županijske vlasti, profesori i učenici, hrvatski branitelji. Neki se spominju i svog progonstva, poruku su ostavili i oni koji su se izjasnili nevjernicima. Iz Knjige se iščitava cijela teologija i oznake papinstva Ivana Pavla II.; tko je i kakav bio, opisuju ga kao mirotvorca, subjekta međunarodnih odnosa, promicatelja međureligijskog dijaloga, marijanskog papu. Ima i onih koji dobro poznaju njegov život i to da je rano ostao bez majke. Npr. poruka: “Najdraži Sveti Oče! Želio bih ti zahvaliti za put kojim si mi pokazao kako najlakše prebroditi gubitak majke. Jer smo obojica rano ostali bez majke, ali svatko od nas ima dvije majke. Onu koja ga je rodila i Majku Božju. Hvala ti puno! Ivan Ružić”. Mnogi su u Knjizi često upisivali i početne stihove pjesme Krist jednom stade na žalu – Wojtyline pjesme, a brojni su ispisali i svoje stihove.

Prof. Livljanić opisao je susret s Papom 3. srpnja 1992. g. kad mu je predao vjerodajnice. Krenuo je u Vatikan automobilom s hrvatskom i vatikanskom zastavom na vatikanskom automobilu. Bilo je to prvi put da se službeno vijorila hrvatska zastava na jednom automobilu. “Bio sam svjestan važnosti tog povijesnog trenutka. I sam je Papa rekao za taj čin da predstavlja povijesnu odrednicu u odnosima Hrvatske i Svete Stolice. Prvi put u povijesti mog naroda ja kao hrvatski veleposlanik predajem rimskom prvosvećeniku vjerodajnice”, rekao je Livljanić. Nakon tog službenog dijela za osobni susret s Papom Livljanić kaže da se nikad ne zaboravlja. “I potrajao je neuobičajeno dugo, oko 20 minuta. Imao sam informaciju da je ministar vanjskih poslova jedne afričke zemlje poslije mene bio tri minute. Shvatljivo zašto je trajalo dugo. Papa je dobro znao što se događa u Hrvatskoj i htio je čuti od službenog predstavnika da mu kaže o svim tim patnjama. I govorio sam, o Škabrnji, Vukovaru, ratu”, rekao je Livljanić, dodavši da su njegova uzbuđenost i trema nestali kad je u Papinim očima i riječima osjetio očinsku bliskost i koliko suosjeća s patnjama našeg naroda. “Dok je izražavao razumijevanje i bliskost molio je da nikada ne dopustimo da naša srca, unatoč svim tim stradanjima, budu ispunjena mržnjom, jer, rekao je tada papa, mržnja je izvor novih zala, ona razara sve oko sebe”. Livljanić je podsjetio i na audijenciju za nogometaše Hajduka. U posebno dragom sjećanju mu je i susret s Papom godine 1997. u društvu kardinala Kuharića, tada krčkog biskupa Bozanića i nuncija Einaudija. Tada je Livljanić Papi darovao hrvatski prijevod njegove knjige “Dar i otajstvo” koja je u Hrvatskoj bila odmah prevedena nakon objavljivanja u Italiji. “Sveti Oče, mi toliko cijenimo tu knjigu da smo je odmah preveli. A Papa se lagano nasmijao i rekao “Ah, pa to je mala knjižica, nije to ništa posebno”. Međutim ja sam mu rekao “Da da, Sveti Oče, za nas je to vrlo važno”. Livljanić je istaknuo i susret s Ivanom Pavlom II. u Hrvatskoj za njegova prvog posjeta godine 1994. u zrakoplovu. Zahvalio mu je za taj nezaboravni posjet koji se dogodio kad je trećina Hrvatske bila okupirana. “Upitao me ‘Jeste li bili zadovoljni?’ Ma da zadovoljan. Malo je to reći”. Novinarima je Papa tada rekao: “Ovaj je dan znamenit. Dan za pamćenje. Moja je davna želja bila doći u Hrvatsku, a sad sam vidio kolika je to bila želja hrvatskoga naroda”. Novinaru Radio Vatikana rekao je: “Osjećao sam se kao kod kuće. Ovo mogu doživjeti samo u mojoj Poljskoj”. Od službe se Livljanić službeno s Ivanom Pavlom II. oprostio u Castel Gandolfu godine 1998. Pritom je Papi spomenuo i pripremani drugi posjet hrvatskom sjeveru i jugu, beatifikaciju kardinala Stepinca. “Govoreći o tom posjetu Papa je rekao kako se veseli novom dolasku među Hrvate i reče kako je čuo da imamo vrlo lijepu obalu. Čak se zanimao i za moju daljnju diplomatsku karijeru. Kad sam mu rekao da idem u Čile odmah je reagirao: “A, u Čileu postoji i jaka hrvatska zajednica! Ja sam se iznenadio i rekao ‘O Bože, pa taj Papa sve zna, poglavito kad su u pitanju Hrvati'”.