Split, (IKA) – Drugoga dana XIV. međunarodnoga teološkog simpozija koji na temu „Vlast i autoritet – društveni i crkveni vidovi” organizira Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu, u petak 24. listopada program je započeo predavanjem prof. dr. Gerharda Larchera (Graz) na temu „Crkveni autoritet svjedočenja u kontekstu današnjih društvenih promjena” (Kirchliche Autorität in heutigen gesellschaftlichen Wanndlungen). U izlaganju prof. Larcher progovara o veoma aktualnoj temi, s jedne strane u odnosu na temeljni katoličko-ekleziološki problem autoriteta u Crkvi (dogmatski, pastoralno-teološki, crkvenopravni), s druge strane u odnosu na pitanje autoriteta Crkve, tj. glasa Crkve kao takve u današnjem svijetu ubrzanih društvenih promjena. Oboje – to se s fundamentalnoteološkoga gledišta mora naglasiti – tijesno je međusobno povezano i mora se dokazati na poseban način u liku svjedoka, odnosno svjedočenja, naglašava prof. Larcher te zaključuje: perspektive za budući autoritet svjedočenja služenjem iz ljubavi i proroštvom u Crkvi, a po njoj za društvo, proizlaze osobito iz promjene paradigme na II. vatikanskom saboru. Govoreći o suverenoj vlasti i globalizacijskom razdoblju, koji je uvelike promijenio suvremeni svijet, prof. dr. Duško Lozina (Split) započeo je predavanje raščlambom političkih pojmova: vlast – moć – autoritet. Ono što pojmove vlast i moć, razlikuje od pojma autoriteta je to što ovaj potonji nosi u sebi crtu dobrovoljnosti, pristajem na nečije ponašanje koje bih mogao usvojiti i kao svoje ponašanje, pokazujem izraziti stupanj slaganja s takvim stajalištem. U tom smislu se pojam autoriteta snažno razlikuje od pojmova: moći i vlasti koji u sebi nose značajan naboj prisile ili prinude, sankcije itd. Nadalje je dr. Lozina nastojao pokazati kako se to reflektira na suvremeni svijet u kojem se mijenja paradigma te se događa preobrazba svijeta. U suvremenom dobu dolazi do dekompozicije države, rastakanje klasične države – pojava novih subjekata moći: društveni pokreti, organizacije, depolitizacija države kao isključivog subjekta vlasti pod utjecajem liberalnih ideja (kozmopolitizam vs. nacionalna država i krize totalitarnih poredaka 20. st: komunizma, fašizma i nacija). Bodinova koncepcija suverene vlasti otpada, danas nema apsolutnog suvereniteta, nego je riječ o okljaštrenom, ograničenom suverenitetu tako da ni Hrvatska ne može imati puni suverenitet onako kako bismo mi to htjeli. Od tuda i zazori i euroskeptički stavovi u smislu: što nam donosi EU. Povijesno iskustvo nam nalaže da u najmanju ruku trebamo biti oprezni pri pristajanju uz tako veliku tvorenu na koju mi kao mali narod ne možemo puno utjecati. Stoga treba, kako Fukuyama kaže, poraditi na novoj izgradnji države, njezine rekonstrukcije i institucionaliziranja njezinih klasičnih funkcija države, graditi na novim temeljima sukladno globalizacijskom ozračju koje je bitno drukčije od onoga u kojem smo živjeli prije pedeset, sto ili dvjesto godina.

Nakon rasprave i kratke stanke prof. dr. Donath Hercsik (Rim/Roma) održao je izlaganje na temu „Učiteljska kompetencija biskupskih konferencija nakon II. vatikanskog sabora” (Die Lehrautorität katholischer Bischofskonferenzen nach dem II. Vatikanischen Konzil). Drugi vatikanski sabor definira biskupsku konferenciju kao “neku vrst skupštine (coetus) na kojoj sveti pastiri nekog naroda ili područja zajedno izvršavaju svoju pastirsku službu (munus pastorale) kako bi tako promicali veće dobro koje ljudima pruža Crkva, osobito pomoću onih oblika i metoda apostolata koji više odgovaraju sadašnjim prilikama”. “Odluke (decisiones) biskupskih konferencija, ako su donesene zakonito i dvotrećinskom većinom glasova onih biskupa koji na konferencijama imaju pravo odlučivanja, te ako ih odobri Sveta Stolica (recognitare), pravno obvezuju samo u onim slučajevima koje predviđa opće pravo ili posebna odredba Apostolske Stolice, donesena njezinom vlastitom pobudom ili na zamolbu samih biskupskih konferencija” (CD 38 &4). Prof. Hercsik je naglasio da je Drugi vatikanski sabor ostavio otvoreno pitanje imaju li biskupske konferencije kao takve mandat naučavanja. Teolozi i kanonisti poput primjerice J. Ratzingera, G. Ghirlande i J. P. Greena niječno odgovaraju na to pitanje. Drugi pak, poput F. J. Urrutije i J. Manzanaresa, misle suprotno. Rasprava do danas kruži oko dva višeznačna pojma iz dekreta Christus Dominus, naime “munus pastorale” i “decisiones”. Nakon što ni novi Zakonik kanonskoga prava (CIC/1983.) nije riješio to pitanje, apostolsko pismo Apostólos suos objavljeno godine 1998. donijelo je sljedeće stanje: Učiteljski izričaji biskupskih konferencija (doctrinales declarationes) koji žele biti obvezujući te ih vjernici trebaju prihvatiti i slijediti religioznim posluhom (religioso animi obsequio), moraju od biskupa članova biskupske konferencije koji imaju pravo glasa na zasjedanju biskupske konferencije (1) ili jednoglasno biti prihvaćeni – onda nije potrebno da ih Apostolska Stolica preispituje, ili (2) biti prihvaćeni barem dvotrećinskom većinom članova – u tom slučaju potrebno je provjeravanje (recognitio) od Svete Stolice (AS, čl. 1). Takvi učiteljski izričaji mogu biti objavljeni uime samih biskupskih konferencija (AS 22,čl. 1), zaključio je prof. Hercsik. Jutarnji dio programa završio je predavanjem prof. dr. Inge Tomić-Koludrović (Zadar) o temi „Sociologija, religioznost, dobrovoljni rad: usporedba SAD-a i Hrvatske”. U izlaganju predavačica je, na temelju empirijskih podataka pribavljenih recentnim istraživanjima, ukazala na nedostatnu razvijenost dobrovoljnog rada u Hrvatskoj u odnosu na SAD te na nedostatak povezanosti dobrovoljnog rada u Hrvatskoj s religioznošću. Premda iznimno visok postotak populacije u Hrvatskoj smatra da Crkva ljudima može puno toga reći i pomoći im, samo se mali postotak i religioznih i nereligioznih osoba obraća za pomoć svećenicima ili časnim sestrama. Povećanje tradicionalne crkvene religioznosti, uz istodobni izostanak povjerenja u mogućnost pomoći od strane svećenika i redovnica, ukazuje na dominaciju običajnog katoličanstva, koje se povezuje s manjom spremnošću na angažman u civilnom društvu, istaknula je dr. Tomić-Koludrović te zaključila: To se razlikuje od SAD-a, gdje je u okolnostima suočavanja s brojnim društvenim problemima na početku dvadesetog stoljeća, sličnim onima u današnjoj Hrvatskoj, upravo religija dobrovoljni rad, odnosno civilno društvo i sociologiju vidjela kao temeljne čimbenike društvenog razvoja.