Zagreb, (IKA) – U franjevačkom samostanu u zagrebačkoj Dubravi XXIV. redovnički tjedan u organizaciji Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica (HUVRP) i Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara (HKVRP) okupio je 19. i 20. rujna tristotinjak hrvatskih redovnika i redovnica koji su razmatrali na temu “Redovništvo u trajnom obraćenju: opraštanje, nada, poslanje”. Susret je započeo pozdravnom predsjednika HKVRP fra Ivana Paponje, te predsjednika Vijeća HBK za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića, koji je predvodio misno slavlje.
O temi “Obraćenje i trajna formacija u redovničkom životu” govorio je lazarist o. Milan Lojić. Ističući putove obraćenja, Lojić je posebno istaknuo potrebu spoznaja samoga sebe. Proces obraćenja je težak, za njega je potrebito hotimično predanje. Kršćanski se život sastoji od još mnogo čega osim vjerovanja i uvjerenja: on obuhvaća ponašanje i djelovanje. Misliti na druge srce je kristolikosti i najbolji dokaz duhovnog rasta, podsjetio je Lojić. Posvećenje i obraćenje traže otkrivenje. Bog želi da svakog dana postanemo drugačiji kroz odgoj i razvoj. To putovanje i preobrazba u sebi uključuje vjerovanje, kroz klanjanje i zahvalu Bogu, pripadanje i mijenjanje postupaka, kroz učeništvo. No, taj put je dugotrajan, a samo sazrijevanje često bolno i zastrašujuće. Važno je vjerovati da Bog djeluje u našem životu i onda kada to ne osjećamo, potrebno je imati strpljenja s Bogom i samim sobom, poručio je Lojić.
Uslijedio je rad u skupinama u kojima je stavljen naglasak na pitanja vezana uz prepreke izlaska pred lice istine u spoznaji vlastite grešnosti, o odnosu s drugima te o samom putu obraćenja i trajne formacije.
Karmelićanin o. Dario Tokić izlaganje “Opraštanje – put duhovnog sazrijevanja” temeljio je na knjizi Jeana Monbourquettea “Kako oprostiti. Oprostiti da se ozdravi, ozdraviti da se oprosti”. Za otkrivanje važnosti opraštanja u ljudskim odnosima potrebno je zamisliti kakav bi svijet bio bez opraštanja. Kršćanski nauk o opraštanju je nije uvijek odgovarajuće protumačen, što dovodi do pogrešnog shvaćanja. Opraštanje je proces i traži bavljenje sobom, slijedi i zakone ljudskog razvoja i suobličuje se fazama dozrijevanja osobe. Opraštanje je rezultat procesa koji uvlači u svoj hod cijelog čovjeka, rekao je Tokić te u drugom dijelu predavanja istaknuo etape toga puta. Na kraju je upozorio da oproštenje nije isto što i pomirenje. Normalan i poželjan slijed je da nakon oproštenja dođe do pomirenja. Ali to nije uvijek moguće, jer je oproštenje prije svega raspoloženje srca. Premda je radi našeg nutarnjeg mira i slobode oproštenje nužno, ima i okolnosti gdje su napori pomirenja štetni, jer bi to značilo ponovno se izložiti opasnosti da se od uvreditelja podnesu ista zlostavljanja, zaključio je Tokić.
Predavanje “Redovnički život i nada – kritički osvrt i perspektive” održala je franjevka s. Valerija Kovač. Svatko koji vjeruje u Kristovo uskrsnuće bitno je čovjek nade, a redovnici i redovnice po svome “novom i naročitom posvećenju” imaju još snažniju obvezu biti nositeljima nade, kako u Crkvi tako i u svijetu. No, nada proizišla iz Božjeg poziva ne poziva na neodgovorno pouzdanje u Božju vjernost svome izabranju, upozorila je s. Valerija. U skladu s povratkom na izvore potrebno je tražiti novi žar i načine kako utjeloviti karizmu u današnje vrijeme i u sve segmente redovništva: u formaciju, apostolsko djelovanje, zajednički život. Istaknula je i neke opasnosti i oblike slabljenja nade kao pokretačke snage svjedočenja vlastitoga poziva i poslanja u redovništvu poput prodiranja sekularizacije ili traženja sigurnosti na pogrešnom mjestu. Življenje kršćanske nade redovnika i redovnica danas znači življenje i svjedočenje hrabrosti. Ponajprije hrabrosti nasuprot prevladavajućega besmisla, strahova i apsolutiziranja ovozemaljskoga. Svojim životom i djelovanjem redovnici kazuju da se stvarnost ne sastoji samo od golih činjenica, nego i od onoga “višega” koje je uvijek usmjerava i u prostore mogućega i (ne)očekivanoga. Na temelju nade upravo su redovnici pozvani da ne gledaju toliko što su sami obećali, nego što im je obećano, zaključila je s. Valerija.
U iznošenju svjedočenja iz perspektive nade u vlastitom životu i djelovanju govorili su fra Zdravko Lazić i vlč. Ivan FIlipović iz Zajednice Cenacolo. Temeljem vlastitog dugogodišnjeg iskustva djelovanja u afričkim zemljama posebice u odgoju formaciji budućih franjevaca, o temi “Misijska narav redovničkog poslanja” govorio je fra Pero Vrebac. Na početku izlaganja podsjetio je na misionarsku narav Crkve, istaknuvši kako se u svom misijskom poslanju redovništvo treba voditi načelom “besplatno primiste, besplatno dajte”, te ne zaboraviti na Isusove riječi “šaljem vas kao janjce među vukove, ako su mene progonili i vas će”. Osvrćući se na poslanje redovništva u sadašnjem trenutku Crkve, Vrebac je rekao da se redovništvo mora integrirati u krajevnu Crkvu i uklopiti u biskupske strukture a da se ne odrekne temeljnih vrednota svog redovničkog zvanja i poslanja. Redovničko misijsko poslanje mora se osloboditi prijašnjih pogrešnih koncepata i učiti čitati znakove vremena, rekao je Vrebac. Kratko se osvrnuo na karakteristike tradicionalnog djelovanja u Africi tijekom 20. st., a poseban naglasak je stavio na usporedbu redovničkog misijskog djelovanja prije i poslije II. vatikanskog sabora. Na kraju izlaganja kratko se osvrnuo i na misionarski duh redovništva Crkve u Hrvata, te je podsjetio kako u misijama djeluje 113 hrvatskih misionara i misionarki. Od tog broja 75 su misionarke i sve su redovnice, dok od 38 misionara 28 su redovnici, od kojih 24 svećenika, dva biskupa i dva brata laika.
Na kraju XXIV. redovničkog tjedna riječ zahvale uputila je predsjednica HUVRP s. Marija-Ana Kustura.