Zagreb, (IKA) – U franjevačkom samostanu u zagrebačkoj Dubravi 19. i 20. rujna održan je XXIV. Redovnički tjedan u organizaciji Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica (HUVRP) i Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara (HKVRP). Na tjednu koji se tradicionalno održava sredinom rujna sudjelovalo je tristotinjak hrvatskih redovnika i redovnica, a tema je bila „Redovništvo u trajnom obraćenju: opraštanje, nada, poslanje”. Susret je započeo pozdravnom predsjednika Hrvatske unije viših redovnih poglavara fra Ivana Paponje, te predsjednika Vijeća HBK za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića koji je predvodio misno slavlje.
Prvog dana održana su dva izlaganja. O temi „Obraćenje i trajna formacija u redovničkom životu” govorio je o. Milan Lojić, lazarist. Ističući putove obraćenja, Lojić je posebno istaknuo potrebu spoznaja samoga sebe. Prvo što čovjek može pridonijeti svome obraćenju jest priznanje da čini zlo, grijeh i da mu je stoga potrebno otkupljenje i potpuni preobražaj. Mi to možemo nazvati “istina o sebi” ili “spoznaja samoga sebe”. Svatko je sam sebi najbliži, i zato sam sebe i najbolje poznaje, rekao je Lojić. Kad se govori o obraćenju i Božjem pozivu na naš popravak onda je vrlo važna istina da je proces obraćenja težak, kao i to da Bog želi da mi odrastemo, da sazrijemo i razvijemo ljudske osobine Isusa Krista. Obraćenje, a ovdje možemo govoriti i o duhovnom sazrijevanju, ne zbiva se samo po sebi. Za njega je potrebito hotimično predanje. Trebamo željeti sazreti, odlučiti se za to, truditi se i biti ustrajan u svemu tome. Stoga, da bismo mijenjali svoj život trebamo promijeniti način razmišljanja. Trebamo početi zrelo razmišljati. Kršćanski se život sastoji od još mnogo čega osim vjerovanja i uvjerenja: on obuhvaća ponašanje i djelovanje. Kršćanski je životni stil i ponašanje u odnosima. Misliti na druge srce je kristolikosti i najbolji dokaz duhovnog rasta, podsjetio je p. Lojić. Posvećenje i obraćenje traže otkrivenje. A Božja riječ održat će nas u dosegu Božjega glasa, koji nam govori istinu o nama. Bog želi da svakog dana postanemo drugačiji kroz odgoj i razvoj. To putovanje i preobrazba u sebi uključuje vjerovanje, kroz klanjanje i zahvalu Bogu, pripadanje i mijenjanje postupaka, kroz učeništvo. No, taj put je dugotrajan, jer sporo učimo, jer trebamo puno toga naučiti, bojimo se ponizno priznati istinu o sebi, samo sazrijevanje je često bolno i zastrašujuće. Stoga, je vrlo važno vjerovati da Bog djeluje u našem životu i onda kada to ne osjećamo, te je potrebno imati strpljenja s Bogom i samim sobom. Nemojmo se obeshrabriti, rekao je na kraju izlaganja p. Milan Lojić.
Uslijedio je rad u skupinama u kojima je stavljen naglasak na pitanja vezana uz prepreke izlaska pred lice istine u spoznaji vlastite grešnosti i krenuo u susret Kraljevstvu; potom o odnosu s drugima, jer „put preko drugoga uvijek vodi do mene”; te naposljetku o samom putu obraćenja i trajne formacije koji u sebi uključuje stupanje u mjesto svoje boli.
Predavanje „Opraštanje Put duhovnog sazrijevanja” održao je o. Dario Tokić, OCD. On je svoje izlaganje temeljio na knjizi Jean Monbourquette „Kako oprostiti. Oprostiti da se ozdravi, ozdraviti da se oprosti”. U odgovoru na pitanje „zašto je potrebno opraštati”, istaknuo je kako je za otkrivanje važnosti opraštanja u ljudskim odnosima potrebno krenuti obrnutim putem i zamisliti kakav bi svijet bio bez opraštanja. Ljudi bi sami sebe osudili na slijedeća četiri izbora: zadržati u sebi i u drugima podnesenu nepravdu, živjeti s negativnim osjećajem, ostati prikovanim za prošlost, i osvećivati se, rekao je dr. Tokić. Moguće je imati lažnu ideju o opraštanju. Kršćanski nauk o opraštanju je jako predstavljen u našoj kulturi, ali ne uvijek i odgovarajuće protumačen. Takva (ne) tumačenja doprinose da si ljudi stvaraju krivu sliku o opraštanju, te je nemali broj onih koji pokušavajući prakticirati oproštenje ulaze u slijepe ulice na duhovnom i psihološkom planu. Doživljavaju obeshrabrenja, nove nepravde, duhovne obmane, kao da su sebe izdali, te se doživljavaju zakočenima i u ljudskom i u vjerničkom rastu, podsjetio je Tokić, te je istaknuo kako oprostiti ne znači zaboraviti; oprostiti ne znači nijekati; oproštenje je više nego samo čin volje; opraštanje se ne može narediti; oprostiti ne znači biti kao prije uvrede, kao da se ništa nije dogodilo; oprostiti ne znači nužno odreći se svojih prava; oprostiti drugomu ne znači nužno opravdati ga; oproštenje nije dokazivanje moralne nadmoćnosti; opraštanje nije prebacivanje odgovornosti na Boga; opraštanje je proces; opraštanje traži bavljenje sobom.
Opraštanje nije čisto vjerska djelatnost, i ne uključuje samo duhovnu dimenziju. Nije ni samo napor volje, niti se može silom izvršiti. Opraštanje slijedi i zakone ljudskog razvoja i suobličuje se fazama dozrijevanja osobe. Opraštanje je rezultat procesa koji uvlači u svoj hod cijelog čovjeka. Stoga je u drugom dijelu izlaganja o. Tokić istaknuo faze na tom putu: odlučiti ne osvetiti se i prekinuti agresiju; priznati svoju ranjenost i svoje nutarnje siromaštvo; podijeliti svoju povrijeđenost s nekim; dobro identificirati svoj gubitak da bi se obavilo žalovanje; prihvatiti svoju srdžbu i svoju volju za osvetom; oprostiti sam sebi; početi shvaćati svog uvreditelja; naći smisao svojoj povrijeđenosti u svom životu; spoznati se dostojnim oproštenja i već pomilovanim; prestati htjeti oprostiti po svaku cijenu; otvoriti se milosti opraštanja; odlučiti okončati odnos ili ga obnoviti. Na kraju izlaganja, p. Tokić je istaknuo kako oproštenje nije isto što i pomirenje. Normalan i poželjan slijed je da nakon oproštenja dođe do pomirenja. Ali to nije uvijek moguće. Oproštenje je prije svega raspoloženje srca. Stoga je radi našeg nutarnjeg mira i slobode oproštenje nužno, bez obzira je li uvreditelj raspoloživ ili nije. Ima i okolnosti gdje su napori pomirenja štetni, jer bi to značilo ponovno se izložiti opasnosti da se od uvreditelja podnesu ista zlostavljanja.