Susret vjeroučitelja osnovnih i srednjih škola te odgojiteljica u vjeri Zagrebačke nadbiskupije
Susret vjeroučitelja osnovnih i srednjih škola te odgojiteljica u vjeri Zagrebačke nadbiskupije
Zagreb (IKA )
Zagreb, (IKA) – U sklopu proslave 10. obljetnice beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca u srijedu 17. rujna u zagrebačkoj katedrali održan je susret vjeroučitelja osnovnih i srednjih škola te odgojiteljica u vjeri Zagrebačke nadbiskupije, uz svečanu dodjelu trajnih kanonskih mandata (mandata do opoziva).
Susret je započeo uvodnim pozdravom zagrebačkog pomoćnog biskupa Vlade Košića, koji je gotovo 600 okupljenih vjeroučitelja/ica i odgojiteljica u vjeri pozdravio sa željom da žar svoga svjedočenja vjere i dalje šire po odgojno-obrazovnim ustanovama kojima su poslani na rad s djecom i mladima. Uime organizatora skupa, Ureda Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi, okupljene je pozdravila predstojnica Ureda dr. s. Valentina Blaženka Mandarić, a pjevanim psalmom “U tebe se Gospodine uzdam” vjeroučiteljica s. Vlatka Dujmović kratko ih je uvela u rad skupa. Nakon pozdravnih riječi uslijedila je prezentacija “Blaženi Alojzije Stepinac – izazov za kršćansko djelovanje danas”. Sastojala se od pismenih i likovnih radova djece i mladih, koji su svojim perom i kistom dočarali kako su doživjeli lik blaženika. Našlo se tu likovnih prikaza Stepinčeva života i djelovanja, kao i suđenja i utamničenja. Bilo je tu i svjedočanstava, poput djevojke koja je odgojena u domu za nezbrinutu djecu “Blaženi Alojzije Stepinac” i dječaka čijeg je djeda blaženi Stepinac izbavio od smrtne kazne. Uslijedilo je predavanje dr. Ivice Raguža “A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu” (Gal 6, 14). Navedenim citatom iz Poslanice Galaćanima, koji je ujedno bio geslo djelovanja bl. Stepinca, dr. Raguž želio je istaknuti važnost angažmana u svijetu, svjedočenje Krista prema govoru sv. Pavla. Angažman, smatra predavač, počinje odreknućem od svijeta. Tako i sv. Pavao u poslanici strastveno i oštrim riječima obračunava s osporavateljima njegova misijskog poslanja uz poruku: “Bojte se onih koji vas hvale!” Dr. Raguž zadržao se upravo na pojmu pohvale, izdvajajući četiri štetna vida pohvale: 1. samopohvala pred drugima, koja sebe stavlja u središte govora, a od čovjeka čini brbljavca, što otvara vrata grijehu i zanemarivanju drugih ljudi; 2. želja za pohvalom drugih drugi je štetni vid pohvale; 3. samopohvala pred samim sobom također otvara vrata propasti čovjeka; 4. “hvalim se da se ne hvalim” četvrti je vid štetnosti pohvale, koja nas navodi opet na želju za pohvalom drugih, dok život prema kršćanskom shvaćanju treba biti oslobođen robovanja tuđem mišljenju. Dr. Raguž poručio je vjeroučiteljima, prema poruci sv. Pavla, neka se poslu posvete zbog posla samog, misleći pod “poslom” na osobu Isusa Krista kojeg su vjeroučitelji i odgojitelji u vjeri pronositelji među djecom i mladima. Sve što se čini, valja nam činiti na proslavu Kristovu, a ne vlastitu. Da bi to mogli učiniti vjeroučitelji trebaju propitati sebe: koliko je Krist razlog njihova djelovanja, te se distancirati od pohvale i hvale drugih. S druge strane, angažman vjeroučitelja (i kršćana općenito) u svijetu znači izgubiti laskavo značenje svijeta, otuđiti se od svijeta koji nastoji ovladati čovjekom. Svijet i vrijeme za sv. Pavla izgubili su svaki smisao, osim u smislu kairosa, sadašnjeg trenutka u kojem je Krist prisutan. Biti “svijetu raspet”, prema predavaču, znači: 1. potpuno pripadati Kristu koji se odrekao svijeta; 2. askezu duha i tijela; 3. angažirati se za svijet. U angažmanu za svijet dr. Raguž vidi potrebu nutarnje slobode od svijeta, samopohvale i svake druge pohvale, te nužnost rada na sebi. Kao primjer navodi duhovnost tzv. rekluza, zazidanih, koja se njegovala još od vremena antike. Rekluze su bile osobe koje su se zazidavanjem u svoje samostane posve odricale od svijeta da bi se posvetile meditaciji i duhovnosti, a za svijet se zauzimaju molitvom. Predavač je svoju misao razvio nazvavši i blaženog kardinala Stepinca svojevrsnom rekluzom; on je, naime, 14 godina proveo kao sužanj vladajućeg režima. Naravno, to nije polučilo očekivane rezultate poput odustajanja kardinala od borbe, već je on u svojem sužanjstvu pokazao bit vjere u vidu kritike komunističke ideologije.
Svečanu euharistiju predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, uz koncelebraciju pomoćnog biskupa Ivana Šaška i više svećenika. U propovijedi je kardinal kao uzor kršćanskog života istaknuo lik bl. Stepinca, koji je znao kolika je vrijednost poučavanja u vjeri; istinskih vjeroučitelja i nastojanja da škola sve više postaje rasadištem znanja i ljudske formacije u istini. Neumorno je promicao brigu za školstvo, za profesore, nastavnike, sveučilištarce i đake. Razumljivo je stoga koliku je bol proživljavao kada je morao gledati ne samo zabrane vjerskoga svjetonazora u odgoju i obrazovanju, nasrtaje materijalističke ideologije u školstvo, nego i ukidanje katoličkih škola, oduzimanje crkvene imovine, kojom je Crkva istinski pomagala hrvatskomu čovjeku. Koliku je bol morao proživljavati on koji je tako vjerno živio Hvalospjev ljubavi kada se susreo s okrutnošću razularene mržnje prema svemu što je katoličko i hrvatsko, kazao je kardinal. Preporučivši vjeroučitelje zagovoru bl. Stepinca te ohrabrenju njegovim uzorom, nakon popričesne molitve pristupilo se svečanom činu dodjele trajnih mandata 55-ero vjeroučitelja i vjeroučiteljica koji su za to stekli tražene uvjete: adekvatnu diplomu, položeni stručni ispit, radno iskustvo, kvalitetu rada i svjedočanstvo kršćanskog života. Kanonske mandate vjeroučiteljima je dodijelio kardinal Bozanić, a čestitao im je i biskup Šaško.