Pariz, (IKA) – “Isključivo pozitivistička kultura koja bi na subjektivno područje, kao neznanstveno, premjestila pitanje Boga, bila bi kapitulacija razuma, poricanje njegovih najviših mogućnosti, pa stoga i propast humanizma, a posljedice bi toga mogle biti jedino teške. Ono što je utemeljilo europsku kulturu, potraga za Bogom i spremnost da ga se sluša, ostaje i danas temelj svake istinske kulture.” Bilo je to snažno upozorenje kojim je papa Benedikt XVI. u petak 12. rujna zaključio dugo iščekivani govor svijetu kulture, na susretu s oko 700 predstavnika kulture i znanosti, kao i UNESCO-a i Europske unije na College des Bernardins u Parizu, prvoga dana svoga posjeta Francuskoj.
Dvije su teme označile čitav govor: “monaška kultura” i spisi svetoga Pavla, oboje usmjereni na “Quaerere Deum”, na “traženje Boga”: pravi “filozofski stav”, koji se sastoji od “gledanja dalje od pretposljednjih stvari i traženja onih posljednjih, istinskih”. Upravo je “Quaerere Deum” povezalo početak i zaključak Papina govora. “U pometnji vremena u kojima se činilo da ništa neće opstati, oni su htjeli učiniti ono bitno: zauzeti se kako bi pronašli ono što vrijedi i ostaje zauvijek, kako bi našli sam Život”, kazao je Benedikt XVI. govoreći o “naravi zapadnoga monaštva”. “Quaerere Deum – tražiti Boga i dozvoliti da nas on nađe: to danas nije ništa manje potrebno negoli u prošlim vremenima”, dodao je na kraju.
“Izvori zapadne teologije” i “korijeni europske kulture” povezani su “s monaškom kulturom, odnosno s djelovanjem monaha koji su “bili u potrazi za Bogom”, rekao je Papa na početku svoga govora u College des Bernardines, koji je kardinal Lustiger zamislio kao “centar za dijalog između kršćanske mudrosti i kulturalnih, intelektualnih i umjetničkih struja suvremenoga društva”. Benedikt XVI. zahvalio je i izaslanicima francuske muslimanske zajednice što su prihvatili sudjelovati na susretu i kojima je uputio svoje najljepše želje u povodu ramazana koji je u tijeku. “Potraga za Bogom ima po svojoj nutarnjoj potrebi zahtijeva kulturu riječi”, objasnio je Papa koji se zaustavio i na autentičnom značenju pojma “erudicija”, koji je protumačio kao “odgoj s konačnim ciljem da čovjek nauči služiti Bogu”, što “podrazumijeva i odgoj razuma na temelju kojega čovjek uči među riječima razlučiti Riječ”. Važna je i glazba i pjesma, jer je “kultura pjesme i kultura postojanja”, a iz takve “istinske ljepote” rođena je “velika zapadna tradicija glazbe”. “Loše izvedene pjesme”, prema Papi, obrušavaju čovjeka u “zonu različitosti”, u “udaljenost od Boga” u kojoj čovjek “postaje različit ne samo od Boga, nego i od sebe samoga”.
“Bilo bi pogubno kad bi europska kultura danas mogla razumjeti slobodu samo kao potpuno odsustvo spona i s time neizbježno pogodovala fanatizmu i samovolji. Potpuni nedostatak spona i samovolja nisu sloboda, nego njezino uništenje”, istaknuo je Papa koji je u svome govoru svijetu kulture citirao spise svetoga Pavla (posebice 2Kor 3,17) želeći protumačiti da se “riječju o Duhu i o slobodi otvara ogromno obzorje, ali se istodobno postavlja i jasna granica samovolji i subjektivnosti”. Za Benedikta XVI., doista, “kršćanstvo nije jednostavno religija knjige”, jer “među riječima razlučuje Riječ, sam Logos”: ova “posebna struktura” Biblije, koja “je uvijek nov izazov za svaki naraštaj”, “isključuje sve što se danas naziva fundamentalizmom”. “Duh je Krist, a Krist je Gospodin koji nam pokazuje put”, dodao je Benedikt XVI., prema kojem “ova napetost između spona i slobode, koja nadilazi književni problem tumačenja Pisma, odredila je i misao i djelovanje monaštva te duboko oblikovao zapadnu kulturu. Ona se ponovno postavlja pred naš naraštaj kao izazov pred polovima subjektivne samovolje, s jedne strane, i fundamentalističkog fanatizma, s druge.
“Monaštvo, uz kulturu riječi, čini i kultura rada, bez koje razvoj Europe, njezin ethos i njezino oblikovanje svijeta nisu zamislivi”. Uz “kulturu riječi”, prema Papi, našem je kontinentu potrebna i “kultura rada”, a njegov je govor na College des Bernardins nastavljen u odnosu na te dvije teme. Taj ethos, istaknuo je Sveti Otac zastajući nad značenjem “kulture rada”, morao bi međutim uključiti volju da se sve učini kako bi rad i čovjekov utjecaj na povijest bili oblik suradnje sa Stvoriteljem, uzimajući od njega mjeru”. “Gdje ta mjera ponestane, a čovjek uzdigne sebe sama do bogolikog stvoritelja, upozorio je Papa, oblikovanje svijeta može se lako pretvoriti u njegovo uništenje”. Kršćanski Bog, dakle, različit je od boga grčko-rimskoga svijeta koji “nije poznavao Boga Stvoritelja” i čije vrhovno božanstvo “nije moglo uprljati ruke reakcijom materije”. U kršćanskom poimanju, naprotiv, “Bog radi; nastavlja raditi na i oko povijesti ljudi. U Kristu On ulazi kao Osoba u mučan rad na povijesti. Sam je Bog Stvoritelj svijeta, a stvaranje još nije dovršeno”.
Kršćani u prvoj Crkvi nisu svoje misionarsko naviještanje promatrali kao promidžbu, koja bi trebala poslužiti povećanju vlastite skupine, nego kao nutarnju potrebu koja proizlazi iz naravi njihove vjere: Bog u kojega su vjerovali bio je Bog sviju, Bog jedan i istiniti koji se pokazao u povijesti Izraela i konačno u svome Sinu, dajući time odgovor koji se odnosi na sve i koji, u svojoj nutrini, svi ljudi iščekuju”. Dio je to Papin govora posvećenog univerzalnoj naravi kršćanskoga navještaja, u uskoj vezi s univerzalnom naravi razuma prisutna u čovjeku. “Univerzalnost Boga i univerzalnost razuma otvorenoga prema Njemu, objasnio je Benedikt XVI., predstavljali su za njih poticaj ali i obvezu za naviještanje. Za njih vjera nije predstavljala kulturalni običaj, koji se u različitim narodima razlikuje, nego je pripadala području istine koja se na sve jednako odnosi”. Za kršćanstvo, drugim riječima, “mora postojati navještaj koji se obraća čovjeku stvarajući tako u njemu uvjerenje koje se može preobraziti u život”. “Klasičan” izričaj te “potrebe kršćanske vjere da postane priopćiva drugima” čita se u Pavlovoj poslanici: “Budite uvijek spremni odgovoriti svima koji vas zapitaju o razlogu (logos) nade koja je u vama”.
“U izvorištu svega mora biti ne iracionalnost, nego kreativan Razum; ne slijepi slučaj, nego sloboda”, rekao je Papa, koji je u zaključnom dijelu govora svijetu kulture primijetio da je “novost kršćanskoga navještaja mogućnost da sada svim narodima kaže: On se objavio”. No, to “nije slijepa činjenica”, nego “razumna činjenica”, kojoj je potrebna “poniznost razuma” da bi bila prihvaćena, poniznost čovjeka koji odgovara poniznosti Božjoj”. Odatle i trajna aktualnost kršćanskoga navještaja, čija se “temeljna struktura” nalazi u govoru sv. Pavla na Areopagu, i analogija, “premda u različitosti”, između “naše današnje situacije” i one koju je sveti Pavao našao u Ateni: “Naši gradovi nisu više ispunjeni likovima i slikama mnogobrojnih božanstava. Za mnoge, Bog je doista postao veliki Nepoznati. No, kako je tada iza brojnih likova bogova bilo sakriveno i prisutno pitanje o nepoznatom Bogu, tako je i sadašnja odsutnost Boga zaokupljena pitanjem koje se odnosi na Njega”, zaključio je Papa.